Problemi s Honda Jazzom ponavljaju se, pa odmah želim sažeto pokazati što najčešće ne valja i kada treba reagirati.
Honda Jazz je pouzdana, ali najčešći kvarovi su: curenje vode kroz brtve vrata i prtljažnika, brzo trošenje prednjih kočnica, začepljen EGR ventil, istrošeni krajevi ovjesa, buka i proklizavanje kuplunga, sitni kvarovi elektrike te slaba baterija u gradskoj vožnji; redovni servisi ove rizike znatno smanjuju.
U nastavku detaljno prolazim kako prepoznajem svaki problem i koliko popravak obično košta.
Propuštanje vode kroz brtve vrata i prtljažnika
Iskreno, na starijem Jazzu voda kroz vrata i gepek nije nikakvo iznenađenje. Vidio sam to na barem deset auta — uvijek ista priča: „Ma to je malo, osuši se.“ Ne osuši se. Samo ti se tepih pretvori u spužvu.
Najčešće pukne ili otvrdne gumena brtva, posebno na stražnjim vratima. Guma s godinama izgubi elastičnost, stisne se, pojave se sitne pukotine… i prva ozbiljnija kiša ispere ti sumnje. Voda ti ne ulazi u potocima, nego polako, podmuklo. Malo po malo, pa ti se jednog jutra prozori magle bez razloga, a auto miriše „po podrumu“.
Ja sam jednom kod prijatelja dignuo tepih na Jazzu — ispod barem pola centimetra vode. Auto izvana čist, iznutra wellness za plijesan. I onda kreće cirkus s instalacijama, konektorima, senzorima… Vlaga i struja nikad nisu bili dobar par.
Što vrijedi napraviti?
Prvo, prođi prstima po svim brtvama oko vrata i gepeka. Ako je guma tvrda kao plastika, ispucala ili spljoštena tako da više ne „sjeda“ na lim — to je kandidat za zamjenu. Nije skupo, a spašava živce.
Drugo, ako je auto ikad lakiran ili karamboliran, obavezno provjeri dosjed vrata. Vrata koja vise milimetar prenisko otvore savršen put vodi. To ti limar zna podesiti za par minuta, ali samo ako mu to eksplicitno kažeš.
Treće, ako već imaš mokar tepih — vadi ga van. Ne „sušit će se usput“. Neće. Sušilica, ventilator, novine… bitno je da unutra ne ostane vlaga, jer elektrika i smrad dolaze tek kasnije, kad već zaboraviš da je ikad curilo.
Prerano trošenje prednjih kočionih pločica i diskova
Ako si vlasnik Honde Jazz i imaš osjećaj da ti prednje kočnice nestaju brže nego plaća nakon Black Fridaya… nisi jedini.
Taj auto je fantastičan za grad, ali baš ta gradska vožnja — stalno stani–kreni, semafori, gužve oko shopping centara — doslovno melje prednje pločice i diskove.
Nije nikakva rijetkost da pločice potraju tek 20–30 tisuća kilometara.
Kad računaš da zamjena s pristojnim dijelovima lako ode na 120–200 € svakih par godina, počneš se pitati: „Je l’ problem u meni ili u autu?“
Reći ću ti iskreno: imao sam Jazz koji je u Zagrebu doslovno „pojeo“ novi set pločica za dvije godine.
Mislio sam da me majstor mulja.
Na kraju se pokazalo da sam ih jednostavno prekasno mijenjao — pločice iscrpim do kraja, one onda ogule disk, i umjesto samo pločica plaćam i diskove.
Klasična škola „plati jednom manje, drugi put više“.
Kako si olakšati život?
Umjesto da čekaš da nešto zaškripi, napravi malu rutinu:
- svako malo baci pogled kroz felge — ako vidiš da je „mesa“ na pločici ostalo jedva par milimetara, vrijeme je
- na svakom servisu traži da ti izmjere *debljinu diskova*, ne samo da „bace oko“
- ako si već mijenjaš dijelove, nemoj ići na najjeftinije s interneta — kvalitetnije pločice i diskovi (ATE, Brembo, TRW…) često traju dulje i koče mirnije
Poanta?
Kod kočnica odgađanje uvijek ispadne skuplje.
I financijski, i po živce — a potencijalno i po sigurnost.
Bolje je mjesec dana ranije promijeniti pločice nego tjedan dana prekasno mijenjati i pločice i diskove.
Ventil EGR i nakupljanje ugljičnih naslaga u usisu
Ako voziš Jazz po gradu svaki dan — gužve, kratke relacije, stani‑kreni — velika je šansa da ti se EGR ventil polako pretvara u dimnjak. Izvana sve djeluje uredno, a auto se ponaša kao da je “samo malo umoran”. U stvarnosti, taj ventil i usis znaju biti toliko zakoksani da motor jedva diše.
Prvo se jave sitnice. Auto krene paliti na drugi zub, ler pluta, nekad se čak i zaguši pa se ugasi na semaforu. Pedala gasa mekana, ali nema onog “povlačenja” koje je imao kad je bio mlađi. Potrošnja poraste, a ti si uvjeren da ti je noga postala teža. Nije noga. EGR je.
Jednom sam na starijem Jazzu mislio da je akumulator pri kraju, jer je loše palio. Na kraju otvorimo EGR — unutra crna močvara čađe i uljnih para. Usis pun naslaga kao dimnjak stare peći. Nakon čišćenja, auto je radio mirnije, tiši ler, reakcija na gas kao da je skinuo ruksak od 20 kg s leđa.
Simptomi ti obično budu:
- povremeno gašenje u leru
- lampica *check engine* koja se pali “tu i tamo”
- više dima nego što bi pristojan Jazz trebao imati
Zašto se to događa? Kombinacija gradske vožnje, jeftinijeg goriva sumnjive kvalitete i produženih intervala servisa. Nije smak svijeta, ali nije ni za ignorirati.
Što napraviti? Svake 2–3 godine dati očistiti EGR i usis (nije skupo, a može ti doslovno produžiti život motora), paziti na redovne servise i ne štedjeti par centi po litri goriva. Ako je ventil već mehanički istrošen, bolje ga zamijeniti nego se natezati s povremenim gašenjem po križanjima.
Auto će ti se zahvaliti — manje trzanja, mirniji rad, a i ti ćeš biti mirniji kad vidiš da lampica više ne blinka kao božićno drvce.
Slabi ovjesni elementi i bučne čahure
Ako voziš Jazz po našim cestama, znaš već — nije problem motor, nije potrošnja, nego ovjes. Rupa do rupe, ležeći policajci svakih 50 metara, i onda krene ono prvo tiho *krc*, pa lagano škripanje… i već znaš da ćeš uskoro kod majstora.
Honda je generalno izdržljiva, ali gumene čahure (silent blokovi) na Jazzu znaju popustiti ranije nego što bi čovjek očekivao. Najprije se to čuje preko malih neravnina: sitno kucanje, šuštanje, kao da nešto “pleše” ispod auta. Ako to ignoriraš, kasnije krene pravo lupanje, volan postane neprecizan i auto se po zavojima čudno nagnje — kao da nosiš poderane tenisice pa ti stopalo bježi u stranu.
Ja sam svoj prvi Jazz vozio po zagrebačkim rubnim kvartovima, svaki dan preko istog betonskog ležećeg. Prvih par mjeseci ništa. Onda, negdje oko 60 tisuća km, prvo lagano škripuckanje. Rekoh: “Ma, još će izdržat.” Naravno da nije. Za pola godine mijenjao sam više dijelova nego što bih priznao u pristojnom društvu — i platio dvostruko.
Par stvari ti može spasiti i živce i novčanik:
- baci oko na ovjes svakih 20–30 tisuća km, makar samo vizualno u servisu
- reagiraj na *prve* zvukove, ne kad ti već lupa kao tramvaj
- kad mijenjaš, mijenjaj u paru (lijevo + desno), da se auto ponaša predvidljivo
- nemoj ići na najjeftinije dijelove; ono što uštediš 40–50 € danas, potrošit ćeš 150–200 € sutra
Na kraju, stvar nije samo u novcu. Istrošeni silent blokovi znače lošiju stabilnost, duži put kočenja po neravnoj cesti i više nervoze za volanom. A to je ono zbog čega se najčešće kasno opametiš — tek kad ti auto jednom “zapleše” kad nije vrijeme.
Trošenje spojke i buka iz potisnog ležaja
Ako voziš Jazz po gradu svaki dan — gužve, kratke relacije, stalno kvačilo — prije ili kasnije počne ti *nešto* škripati ispod lijeve noge. I ne, nije pod. To je spojka koja ti pokušava reći “hej, nisam više mlada”.
Prvo se obično javi cviljenje kad stisneš papučicu. Onaj tanki, živčani zvuk… kao hrđa na vratima od haustora. To ti je često potisni ležaj koji se javlja. Još vozi, ali šalje poruku.
Ako to ignoriraš, nakon nekog vremena dobiješ i zveckanje kad mijenjaš brzine — posebno između druge i treće. Tu već nije samo ležaj, tu je red da netko digne auto na dizalicu i pogleda cijeli sklop.
Jednom sam na svom Jazzu to odgađao “dok ne pukne”. Pogodi što — puklo je. Na autocesti prema moru. Šlep, vikend uništen, račun preko 400 € jer kad si već tamo, mijenjaš komplet: lamela, potisni, korpa… pa još ulje, sitnice.
Da sam reagirao na prvo cviljenje, prošao bih upola jeftinije i bez drame.
Još jedan tipičan znak: auto “podrhtava” i broj okretaja leti gore, a brzina ne prati kad naglo dodaš gas. To je klasično proklizavanje spojke — kao da netko drži pola kvačila stalno. Tu više nema filozofije, set spojke ide van.
Ako ti je teško ubaciti brzinu kad je auto hladan ili nakon duže vožnje, nemoj filozofirati s “proći će samo od sebe”. Neće. Spojka nije gripa.
Najpametnije što možeš: kad god čuješ novi zvuk pri stisku spojke ili promjeni brzina, barem otiđi do pouzdanog mehaničara da posluša. Pet minuta sluha ti često uštedi par stotina eura i živaca.
Centralno zaključavanje, radio i druge električne gremlinske smetnje
Kod Jazza nije samo lim taj koji stari. Kad krene “ples struje”, znaš da je sezona živciranja otvorena: auto se sam zaključa, pa odluči da danas ipak neće… radio šuti usred omiljene pjesme, a na tabli se upale lampice kao božićno drvce bez najave.
Prvo što uvijek kažem ljudima: ne trči odmah autoelektričaru s otvorenim novčanikom. Kreni od banalnog. Otvori kutiju s osiguračima, pogledaj ima li pregorjelih, provjeri jesu li dobro “sjednuli”. Nekad je rješenje doslovno — gurnuti osigurač do kraja. Meni se jednom Jazz pravio mrtav na radiju, već sam tražio drugu jedinicu na Njuškalu, a na kraju je bio klimav osigurač od par eura.
Centralno zaključavanje? Tu najčešće nastradaju prekidači u bravama vrata ili ožičenje u onom gumenom “harmonika” rukavcu između karoserije i vrata. Ako vidiš tragove vlage, zelenkaste naslage ili napuknutu izolaciju, to je gotovo siguran krivac. Vlaga radi posao tiše od hrđe — i jednako uporno.
Radio koji se gasi bez logike uglavnom traži dijagnostiku. Ponekad je do samog radija, ponekad do napajanja ili mase. Ako ti nestaje ton kad naletiš na rupčagu na cesti, kladim se pola kave da je negdje loš kontakt.
Alarma? Prednja sirena, obično skrivena blizu branika, često strada od vode, soli i prljavštine. Ako auto vrišti kad ne treba ili šuti kad bi trebao vikati, traži nju.
Poanta: prije nego što potrošiš 300–400 € na “rasterivanje duhova”, uloži pola sata, malo strpljenja i pogledaj te osnovne stvari. Često baš tamo leži najjeftinije rješenje.
Kvarovi baterije i sustava punjenja
Kod Jazza je stvar vrlo prizemna: kad stane, najčešće je kriv — akumulator. Nije to nikakva “hondaška drama”, statistika za sva vozila kaže oko 41,8% kvarova je vezano uz bateriju i punjenje. Jazz se tu samo uredno uklapa u prosjek.
Vidim to i kod frendova. Auto star tri, četiri godine, uredno servisiran, a odjednom ujutro samo *klk-klk* i ništa. On psuje “Japance”, a zapravo je baterija već odavno na koljenima.
Posebno stradaju auta koja žive u gradu: kratke relacije, stalno paljenje-gasenje, klima, grijanje, muzika… a alternator nema vremena nadoknaditi potrošeno. Kao da svaki dan trošiš iz novčanika, a nikad ništa ne uplatiš na račun.
Simptomi su prilično prepoznatljivi. Ako Jazz slabo vergla i čuješ da se starter “muči”, prvo što trebaš napraviti je izmjeriti napon baterije (svaki pristojan servis ili vulkanizer to odradi za par minuta).
Često paljenje lampica na tabli, pogotovo one baterije ili čudno titranje svjetala, već miriši na alternator — ili remen, ili most dioda, ali to je već posao za električara.
Jedan meha mi je rekao dobru foru: “Ako ti je baterija starija od četiri-pet godina, zamijeni je prije zime, ne *nakon* prvog šlepanja.” I bio je u pravu. Nova baterija košta manje od jednog vikenda na moru, a živci su ti zahvalni.
Ako već voziš uglavnom kratke gradske relacije, povremeno odradi 20–30 minuta vožnje u kontinuitetu, makar do obližnjeg shopping centra i nazad. Bateriji to dođe kao mali spa tretman.
I još nešto: ako si češće u servisu zbog “misterioznih” električnih problema, zatraži da provjere instalaciju, mase i potrošače u mirovanju.
Jedan Jazz je kod nas u kvartu praznio bateriju preko noći zbog jedne banalne lampice u bunkeru koja se nije gasila. Kul priča za kafić, ali skupa za vlasnika.