Problemi s MG ZS znaju biti skupi, pa želim da odmah znaš na što treba paziti prije kupnje ili zadržavanja tog auta.
Najčešći kvarovi na MG ZS su: sitni električni problemi (svjetla, podizači stakala), greške infotainmenta i senzora, poteškoće s ubrizgavanjem goriva oko 40.000 km, rani tragovi hrđe na limariji, curenje ulja na vozilima s više kilometara, lupanje ovjesa te prebrzo trošenje kočnica.
U nastavku ću ti pokazati tipične simptome, grube cijene popravaka i brze provjere koje svatko može napraviti prije kupnje.
Glitchi električnog sustava i kvarovi modula
Kod MG ZS-a najčešće ne “crkne” motor, nego živciraju sitne elektronike. Auto vozi normalno, ali te izluđuje infotainment koji se pravi pametan.
Prvo se jave klasici: ekran koji se zaledi kao stari Windows, sporo se pali, nekad se sam resetira usred vožnje. Radio svira, ali slika stoji. Kao da si pustio pauzu na YouTubeu i zaboravio.
Druga stvar koju puno vlasnika prijavljuje nakon 3–4 godine je kamera za rikverc — slika više nije oštra, malo “zamućena”, kao da gledaš kroz prljavi prozor, iako si ga tek obrisao.
Meni je jedan vlasnik iz Splita rekao: “Sve mi je u autu okej, ali ekran me izluđuje, k’o da imam jeftini tablet zalijepljen u sredini.” I nije daleko od istine — ti moduli su zapravo mala računala, a svaki takav uređaj s vremenom počne štekati.
Financijski? Nije katastrofa, ali nije ni za ignorirati. Tipične sitnice — senzor, neki prekidač, elektronika klime ili sama kamera — kreću se otprilike od 20 do 250 dolara, što ti je negdje oko 18–230 €, ovisno što je otišlo i gdje popravljaš.
Ako želiš živjeti mirnije s tim ZS-om:
- uvijek prihvati besplatne softverske nadogradnje u servisu (to ti je kao update na mobitelu koji zna riješiti pola bugova)
- drži se redovnog servisa, makar ti se činilo da “još sve radi”
- i ono najvažnije: kad vidiš da se kvar ponavlja, ne čekaj. Odeš odmah, jer mali glitch danas sutra može povući drugi modul sa sobom — a tu cijena više nije baš “sitnica”.
Problemi s gorivnim sustavom, teško pokretanje i gašenje motora
Sitna elektronika na MG ZS-u zna živce tanjit’, ali pravi problemi počnu kad gorivo krene glumatat. To ti je onaj osjećaj: jutro, kasniš na posao, ključ u bravu, starter vrti… i vrti… a auto razmišlja hoće li uopće upalit.
Najčešće se to pojavljuje negdje oko 40.000 km. Motor vergla, uhvati pa pusti, upali iz trećeg pokušaja. Nisi jedini — majstori već znaju napamet: pumpa goriva ili začepljen filter. Ljudi po servisima redovno ostavljaju 170–260 € za taj “užitak”. Nije tragedija kao generalka, ali zaboli, pogotovo kad ti kažu “da se to moglo spriječiti”.
Kod ZS-ova koji su već progutali dosta kilometara javlja se još jedan “šlager”: gašenje u vožnji. Voziš po autoputu, sve super, i odjednom — kao da ti je netko izvukao utikač iz zida. Često su krivci injektori ili usis zraka koji je pun taloga.
Ja sam jednom ignorirao lagano trzakanje pri malom gasu, mislio sam: “Ma kinesko, to tako radi…” Završio sam u Makišu na šlepi, usred kiše, naravno. Na kraju je račun ispao veći baš zato što sam čekao da skroz crkne.
Ako hoćeš da ZS pali “na zub” i da se ne gasi kad ti je najgore, drži se ovoga:
– mijenjaj filter goriva na vrijeme, ne tek kad se začepi do kraja
– ako ti majstor spomene injektor koji šprica k’o stara slavina — ne odgađaj
– toči normalno gorivo (INA, Petrol, NIS bolja linija), ne najjeftinije sumnjive pumpe “jer je 5 centi jeftinije”
Nije auto dijete od stakla, ali gorivni sustav na ZS-u traži malo pažnje. Bolje 60 € godišnje za servis nego 250 € kad te ostavi na cesti.
Korozija karoserije i prerano propadanje boje
Karoserija na MG ZS-u… na prvu izgleda sasvim pristojno. Auto blješti u salonu, lak se sjaji, sve djeluje uredno.
Ali nakon par zima po našim posoljenim cestama počnu izlaziti „sitnice“ koje više nisu tako sitne.
Prvo se javi ona fina, „prašnjava“ hrđa na rubovima blatobrana. Nije drama, ali kad se sagneš i bolje pogledaš — vidiš da su rubovi vrata već načeti, a podnica dobila točkice kao dalmatiner.
Jedan čitatelj mi je rekao: „Tri zime do Delnica i već fleke na pragovima.“ Nije jedini. Lim jednostavno lošije podnosi kombinaciju vlage, soli i neispranog blata. I to se ne vidi odmah, nego te dočeka nakon par godina… baš kad si mislio da si miran.
Lak isto nije bez grijeha. Neki ZS-ovi već nakon par godina izgledaju kao da su prali auto škotskom spužvom — sjaj ode, pojavi se izbjeljivanje krova ili haube, a na spojevima plastike i lima krene ljuštenje. Kao da je netko štedio na pripremi podloge.
Što se da napraviti?
Iskreno — prevencija je pola posla. Zimi redovito isperi podvozje, ne samo „špric sa strane“ za 2–3 €.
Jednom godišnje stavi barem vosak, idealno keramičku zaštitu ako planiraš auto zadržati dulje.
I ono najvažnije: svaku ogrebotinu do lima riješi odmah, isti tjedan, ne „kad uloviš vremena“. Ja sam jednom čekao proljeće… dočekao sam – i hrđu.
MG ZS može izgledati uredno i nakon nekoliko godina, ali samo ako ga tretiraš kao bijelu tenisicu po kiši — ako je ne pereš i ne mažeš, vrlo brzo se vidi.
Infotainment, TPMS i elektronički kvarovi povezani sa senzorima
MG ZS na papiru djeluje prilično mirno po pitanju elektronike. Nema reputaciju „elektroničkog horora“ kao neki Francuzi iz 2000-ih.
Ali… kad auto navrši 3–4 godine, počnu se ponavljati isti sitni, živcirajući obrasci.
Infotainment se, recimo, zna probuditi kao da je jučer bio na afteru — ekran se digne, pa stoji, pa razmišlja. Nekad zablokira usred navigacije, glas stane, karta se zamrzne, a ti promašiš izlaz na obilaznici.
Nije kraj svijeta, ali kad ti se to dogodi treći put u tjedan dana, digne ti tlak više nego rampica za tlak u gumama.
TPMS je posebna priča. Voziš se ravno, gume nove, provjerio tlak na benzinskoj — a auto te uvjerava da je jedna „kritično niska“.
U praksi često nije problem u samoj gumi, nego u senzoru koji je počeo lagano „lagati“. Senzor nov, zamjenski, obično te izađe oko 20–80 USD, što ti je otprilike 18–75 € po komadu, ovisno uzimaš li original ili aftermarket.
Mene je jednom infotainment počeo zezati usred kiše, noću, na putu za Rijeku. Radio je štekavao, Bluetooth se gasio, sve mi se skupilo.
Na servisu su odradili softversku nadogradnju — besplatno — i stvar se smirila. Tu je zapravo ključ: većinu softverskih gluposti rješava update od 0 €, ali ljudi ga mjesecima odgađaju.
Elektronički dio AC kompresora, kad ode, već je ozbiljnija stavka: lako dođeš na 90–230 € za popravak ili zamjenski dio.
Nije bankrot, ali zaboli ako se poklopi s registracijom.
Praktično?
– Svakih par mjeseci provjeri ima li novih softverskih nadogradnji.
– Kad ti TPMS javi alarm, prvo izmjeri tlak na pumpi, tek onda paničari.
– Ako ti infotainment počne „štucati“, zabilježi kad se to događa (hladan start, vrućina, vlaga) — mehaničaru time skratiš muku, a sebi račun.
Propuštanje ulja i problemi sa zabrtvljivanjem motora na automobilima s većom kilometražom
Kad MG ZS pređe više kilometara, posebno oni stariji benzinski, počne se ponašati kao stariji stan u centru grada — izvana još drži stil, ali cijevi i brtve unutra polako popuštaju.
Prvi znak? Ne lampica na tabli, nego masna fleka ispred zgrade. Gledaš ispod auta i vidiš tragove po karteru, mjenjaču, nosačima. Nije potop, ali kap po kap… i onda na šipki za ulje shvatiš da si u mjesec dana izgubio dobar dio razine, iako auto ne dimi, ne troši „na auspuh“.
Glavni krivci su gumene brtve i semerinzi koji s godinama otvrdnu — isto kao guma na vratima starog frižidera. Dok je nova, sve dihta savršeno. Poslije pet, šest, sedam godina više nije to to i ulje nađe svoj put van.
Meni se to prvi put dogodilo na službenom autu, baš na starijem benzincu. Mislio sam: „Ma to je od prošlog auta na parkingu.“ Naravno da nije bilo. Završilo je s poludnevnim boravkom u servisu, skidanjem dekli, novim semerinzima radilice… i račnom koji mi je fino pojeo pola plaće.
Par konkretnih savjeta, da ne učiš na teži način:
- baci pogled pod auto barem jednom tjedno
- prati razinu ulja, ne čekaj da se upali lampica
- čim vidiš tragove, idi mehaničaru — prije jeftinije, kasnije skuplje
Za klasičan zahvat zamjene brtvi i semeringa računaj okvirno 170–260 €, ovisno što je točno procurilo i koliko se mora raskapati. Nije mali iznos, ali je sitnica u usporedbi s motorom koji ostane bez ulja i „zakuca“ usred autoceste.
Trošenje ovjesa, kucanje i zazor u upravljaču
Kod MG ZS-a ovjes je, realno, najmanji izvor glavobolje. Manje drame nego s motorom ili strujom.
Ali nije „postavi i zaboravi“ priča. Tko god ti kaže da ovjes ne treba gledati dok nešto ne pukne, taj ti neće platiti popravak.
Najčešće krene nekom sitnicom. Prvo čuješ lagano kuckanje preko onih tipičnih gradskih rupa, pa misliš: „Ma to je pločnik, normalno je.“
Nije baš. To ti je često znak da su gumene čahure umorne ili da amortizer više ne radi kako treba, nego samo glumi da prigušuje udarce. Auto tada počne prenositi svaki šaht u kabinu kao da svira bubnjeve ispod poda.
Onda dođe drugi level: volan koji više nije „na žici“. Sitni luft, mala praznina prije nego što kotači uopće reagiraju.
Auto krene lagano vrludati po traci, moraš ga stalno korigirati… To zna biti luft u sponama, krajnicima ili geometrija koja je od loših cesta otišla kvragu.
Jednom sam na ZS-u vozio Zagreb–Split s takvim volanom — fizički si umoran jer cijelo vrijeme držiš auto „u šahu“.
Zlatno pravilo: ovjes pregledati svakih 20–30 tisuća kilometara.
Posebno ako često ideš preko onih „ratnih“ lokalnih cesta ili imaš godišnje više od 20 tisuća km.
Kratki pregled na dizalici, malo cimanja kotača, uvid u čahure i amortizere — to ti zna uštedjeti par stotina eura kasnije.
I još nešto: svaka nova buka je poruka.
Ako auto počne svirati novi „hit“ preko rupa, ne čekaš da postane album — ideš mehaničaru odmah.
Prerano trošenje kočnog sustava i iskrivljeni diskovi
Ovjes na MG ZS-u zapravo je pristojno izdržljiv. Nije Mercedes S-klasa, ali ne raspada se na prvoj rupi kod rotora u Dugavama.
Kočnice su druga priča… one znaju pojesti i živce i novčanik puno ranije nego što bi očekivao iz prospekta. Vlasnici se često žale da pločice i diskovi odlaze brže nego na, recimo, i30-ici ili Kiji Sportage.
Auto još “mlad”, a već treba jače stiskati pedalu da bi se zaustavio. Nije da neće stati, nego osjetiš da je ugriz sve mekši, kao da kočiš u spužvu.
Iskrivljeni diskovi su posebna “radost”. Prepoznaju se po onom nervoznom podrhtavanju volana pri kočenju — pogotovo nizbrdo, pri većim brzinama.
Jednom sam se vozio u ZS-u po autocesti prema Rijeci, pri 130 km/h lagano prikočiš i volan ti se u rukama pretvori u vibro-masažer. Nije opasno odmah, ali dugoročno ne želiš tako voziti.
Kad diskovi odu, u praksi najčešće ide zamjena po osovini (oba diska odjednom). Cijena se obično vrti oko 130–220 € po osovini, ovisno uzimaš li original, ATE, Textar… i kojoj radionici ostavljaš ključeve.
Ako želiš da te kočnice ne iznenade u najgorem trenutku:
- jednom godišnje odradi pregled kočnica, onako usput, kad već ideš na servis ulja;
- negdje nakon 40.000 km slušaj škripanje, pazi na vibracije i provjeri produljeni hod pedale — to su prvi simptomi;
- ne razvlači zamjenu istrošenih dijelova. Kod kočnica “ajde još malo” nije štednja, nego ruski rulet.
Auto ti može oprostiti star akumulator. Loše kočnice — ne.