Problemi s Nissan Jukeom zanimaju svakoga tko želi znati što ga stvarno čeka nakon kupnje.
Najčešćih 7 problema na Nissan Jukeu su: trzaji i kvarovi CVT mjenjača, pad snage na malim benzincima (1.2 DIG-T), kvarovi turbine i EGR-a na dizelima, kvarovi elektronike (senzori, multimedija), prerana hrđa ispuha, korozija karoserije te opozivi stražnjih vrata i zračnih jastuka.
U nastavku objašnjavam kako prepoznati svaki kvar na vrijeme i koliko popravci zaista koštaju.
Kvarovi CVT automatskog mjenjača i trzanje pod opterećenjem
Nissan Juke i njegov famozni CVT… to je već mala urbana legenda po parking‑dvorištima.
Posebno kod starijih godišta. Svi znamo barem jednog koji kaže: “Ma auto je super, *ali* taj mjenjač…”
Najčešća priča? Kreneš uz Sljeme, auto pun, klima radi, ti stisneš gas – a Juke kratko zadrhti, pa zastane, pa tek onda krene.
Nema ono klasično “šaltanje”, nego nekakav gumeni osjećaj, kao da rastežeš elastičnu traku. Kod pretjecanja na magistrali to zna biti baš neugodno, jer ti treba jasan, brz odaziv.
Tehnički, CVT nije “zlo” po definiciji. Problem je kad se ulje u mjenjaču ne mijenja na vrijeme ili se ulije nešto jeftino “jer je isto”.
Nije isto. Kad se ulje raspadne, počnu se trošiti unutarnje komponente, a to ti se izvana manifestira kao trzanje, cviljenje pod opterećenjem i onaj osjećaj da auto razmišlja sekundu predugo.
Iskreno – jednom sam skoro uzeo Juke iz 2012. Salon, uredan servisni, sve šljaka… dok ga nisam izveo na autoput i do daske ubrzao na ulazu.
Tad je mjenjač počeo sitno “cukati” oko 100 km/h. Prodavač je slegnuo ramenima, ja sam slegnuo kreditnu prijavu. I otišao.
Ako razmišljaš o kupnji, napravi ovo:
– traži dokaz redovite izmjene CVT ulja
– probaj auto uzbrdo, s punim gasom, barem par minuta
– poslušaj ima li zavijanja ili “klizanja” u okretajima
Dobra vijest: redizajn nakon 2014. uglavnom se ponaša puno mirnije.
Nije tenk, ali za normalnu vožnju radi uredno, bez drame. Samo mu nemoj štedjeti na servisu—taj mjenjač ti to zapamti.
Gubitak snage na 1.6 94 KS benzincu (F15) zbog problema s sustavom goriva i zraka
Kod Jukea se svi odmah uhvate CVT-a, ali vlasnici one slabije benzinske 1.6 sa 94 KS (F15) često imaju sasvim drugu dramu — auto jednostavno „umre“ na gasu. Nema one živosti, trza u vožnji, na semaforu se ugasi kao da si mu iščupao kabel iz utičnice.
Prvi put kad sam to doživio na jednom F15, čovjek je došao uvjeren da je „motor gotov“. A zapravo — gorivo i zrak rade pobunu.
Tlak goriva zna biti cijela priča. Ako pumpa ili regulator ne drže pritisak kako treba, auto se ponaša kao trkač koji trči s premalo kisika. Kreneš, on povuče… pa se uguši. Nemaš baš što vidjeti golim okom, zato je mjerenje tlaka na šini goriva „must“, ne puko nagađanje.
Filter goriva je druga klasična podvala. Vlasnici ga mijenjaju „kad se sjete“, a on se puni prljavštinom kao pepeo u staroj peći. Začepljen filter znači slab protok, sitna zastajkivanja, auto pod gasom „cuka“ kao da vučeš prikolicu.
Onda zrak. MAP ili MAF senzor kad poludi, mješavina goriva i zraka ode k vragu. Motor radi na „krivim podacima“ — troši više, vuče manje, ler ne drži. Nekad je dovoljno dobro čišćenje, nekad ide nova stvar, ali bez dijagnostike se samo pogađa.
Najgore što možeš napraviti? Voziti tako mjesecima. Kasna reakcija ti otvori vrata većim problemima — od pregrijavanja ventila do zapeklih katalizatora, a to više nisu sitne popravke od 50–100 €, nego ozbiljniji zahvati.
Ako Juke 1.6 počne gubiti dah, ne čekaj da potpuno „zaspi“. Brz pregled goriva i usisa često spasi i motor i novčanik.
Problemi s turbopunjačem i EGR-om na 1.5 dCi dizelskim motorima
Kad god se povede priča o Jukeu 1.5 dCi, svi prvo hvale malu potrošnju, a tek onda tiho dodaju: “Samo pazi na turbo i EGR.” Nije bez razloga. Ta dva komada hardvera mogu ti u trenu pokvariti ljubav prema autu, ali uz malo pažnje — žive dugo i mirno.
Turbo na tom motoru je kao vrhunski kuhar: radi savršeno dok dobiva čisto, kvalitetno ulje. Kad ljudi rastegnu servis sa 15.000 km na 25.000 “jer još može”, ulje se pretvori u gustu juhu, ležajevi počnu gladovati i onda krene luft u osovini, zviždanje, dim… i račun od par stotina € koji zaboli jače od bilo kojeg ubrzanja.
Ja sam jednom na Cliju s istim motorom zakasnio s izmjenom ulja i prvo što sam čuo bio je onaj lagani “policijski siren” zvižduk turbinu pri manjim okretajima. Nije bilo odmah katastrofa, ali upozorenje je bilo tu.
EGR je druga priča. On se puni čađi kao dimnjak stare peći. Auto krene gušiti pri nižim okretajima, nema snage za pretjecanje, iza tebe oblak dima… i onda svi misle da je “otišao turbo”. A često je samo ventil koji se ne zatvara kako treba.
Ako osjetiš:
- slabo ubrzanje, pogotovo uzbrdo
- čudan zvižduk pri dodavanju gasa
- sitno trzanje pri laganoj vožnji
ne čekaj. Prvo dijagnostika, provjera tlaka turbine, logovi EGR-a. Ulje mijenjaj ranije nego što piše u knjižici, radije svakih 10–12 tisuća km, i ne štedjeti na kvaliteti. To ti je par desetaka € manje na servisu, ali par stotina € manje na turbu.
Elektronički kvarovi: senzori, kontrolne lampice i problemi s pokretanjem
Kod Jukea se svi boje turbine i EGR‑a jer odmah vide račune od par stotina eura pred očima… ali ono što ti stvarno zna popiti živce je elektronika. To ne vidiš, ne čuješ, samo auto krene raditi gluposti.
MAP i MAF senzori su ti kao nos i pluća motora. Kad se zapraše ili polude, gas postane trom, auto ne vuče kako treba, a ti gledaš u pedalu i pitaš se što mu je. Jednom sam s prijateljem pola dana lovio „kvar turbina“, a na kraju je bio samo MASNI senzor koji je krivo očitavao zrak. Čišćenje — i auto opet ide normalno.
Lampice na tabli? To je posebna priča. Ljudi odmah misle na skupe kvarove, a često je stvar u gluposti: oksidiran konektor, kabel načet kod blatobrana, masa koja drži „na dlaku“. Znaš ono kad ti se upali lampica motora, a auto radi sasvim ok? Tu ti često elektronika viče: „Hej, nešto ne štima u spojevima“, a ne nužno „kupuj novi dio“.
Ako pri verglanju svjetla „povuku na žuto“, radio se resetira, a kazaljke plešu — velika je šansa da akumulator ide kraju ili da mase nisu dobro stegnute. Nije loša ideja prvo pogledati minus klemu, mase na karoseriji i motoru, pa tek onda trčati na dijagnostiku.
I da, dijagnostika je korisna, ali nema te šifre greške koja će ti zamijeniti osnovnu provjeru: je li sve dobro spojeno, čisto i zategnuto. Prvo ruke u motorni prostor, *tek onda* novčanik iz džepa.
Korozija i curenje ispušnog sustava kod prvih godina proizvodnje
Dok svi odmah trče gledati turbinu i “koliko dimi”, kod ranih Jukeova prava drama često kreće puno niže — oko ispuha. Nije atraktivan kao felge ni “chip tuning”, ali zna napraviti štetu i u novčaniku i na živcima.
Ti prvi Jukeovi imaju ispušni sustav od metala koji jednostavno ne prašta naše zime, sol i kratke gradske relacije. Hrđa prvo napada spojeve i lonce, baš kao kad ti najprije popuste najtanji šavovi na staroj jakni.
Kako to skužiš? Ne treba ti servisni računalni test, nego uho i malo osjećaja:
Odjednom auto zvuči “dublje”, kao da si stavio neki jeftini sportski lonac s Njuškala. Pri ubrzanju čuje se lagano puhanje, a motor djeluje nekako trom, kao da ga netko drži za rep. I onda shvatiš da ti je potrošnja otišla gore za litru, dvije — bez da si išta mijenjao u vožnji.
Ja sam svoj prvi problem s ispuhom skužio tek kad mi je mehaničar, dok je auto bio na dizalici, pokazao doslovno rupicu na spoju cijevi. Sitnica na oko, ali dovoljno da ti pomakne mape smjese, potrošnju i zvuk.
Zato je *realno* pametno jednom godišnje dignuti auto na dizalicu i proći ispuh od turbine do zadnjeg lonca. Gledaš hrđu, tanke dijelove, male pukotine. To ti je 15–20 minuta posla, košta razumno, a može te spasiti od zamjene kompletnog ispuha koja više nije u rangu “par desetaka”, nego fino ode u stotine eura.
Ako se reagira na vrijeme, često je dovoljno promijeniti samo dio cijevi ili jedan lonac — i opet voziš u tišini, bez koncertnog programa ispod poda.
Bojenje, korozija karoserije i hrđa podvozja na automobilima s velikom kilometražom
Na istim autima na kojima ispušna grana već šapće “odustajem” od soli i godina, lak i lim imaju svoju tihu ratnu arhivu.
Kod starijeg Nissana Juke, pogotovo onih preko 200 tisuća km, to se fino vidi: boja više nije onaj sjaj iz salona, nego postane blago mat, na rubovima blatobrana krene se ljuštiti, a na pragovima se pojave točkice koje mnogi ignoriraju dok ne postanu — rupe.
Vidim to stalno po parkingu ispred zgrade. Onaj žuti Juke iz trećeg ulaza je školski primjer. Vlasnik ga pere, mazi, voska felge… a rubovi blatobrana iznutra — čista hrđa.
Kad sam mu rekao, samo je odmahnuo rukom. Godinu kasnije, limar mu je uzeo skoro 500–600 € za krpanje. Sve zato što nije reagirao na vrijeme na par “pjega”.
Podvozje je posebna priča. Ako živiš u gradu gdje se zimi baca sol kao da je besplatna, podnica i nosači ovjesa pate prvi.
Problem je što ih ne vidiš svaki dan, pa ljudi žive u uvjerenju “ma moj je još dobar”, dok im se ispod auta već polako radi skulptura od hrđe.
Što napraviti? Nije nuklearna fizika:
– barem dvaput godišnje provuci prst ispod rubova blatobrana i pragova; ako osjetiš hrapavo ili mrvicu, to je početak
– otiđi do vulkanizera ili servisa, dignu ti auto na dizalicu u dvije minute, zajedno pogledaš podnicu i nosače
– svaku točkicu hrđe odmah očisti, zaustavi konverterom i zaštiti bojom
– prije svake zime odradi kvalitetan zaštitni premaz podvozja; to košta manje od jednog većeg limarskog zahvata
Auto ti ne mora biti za izložbu.
Ali ako hrđu uhvatiš dok je “pjegava faza”, neće ti jednog dana progutati prag kao da ga nikad nije ni bilo.
Poništavanje sigurnosne brave za djecu (PS0C1) i nedostaci zasuna stražnjih vrata
Znam, Juke je mnogima “mali šminker” za grad — visok, simpatičan, lako ga je parkirati na pola pločnika.
Ali kod određenih godišta postoji problem koji uopće nije simpatičan.
Radi se o opozivu PS0C1 zbog dječje zaštite na stražnjim vratima. Konkretno: Jukeovi proizvedeni između 28. 9. 2015. i 14. 3. 2018. mogu imati neispravnu bravu stražnjih vrata.
Dječja blokada je uključena, ti miran, dijete iza, muzika svira… a vrata se ipak mogu otvoriti. U vožnji. To više nije “sitnica”, to je stvar od koje ti se želudac malo stisne kad shvatiš što to znači u realnom prometu.
Ja sam za to prvi put čuo od susjeda s parkirališta, onaj klasični razgovor: “Ma ne bi vjerovao, zvao me Nissan, mijenjaju brave, kažu opasnost za klince.”
Isprva sam mislio da pretjeruje, pa sam kasnije provjerio — opoziv je stvaran, služben, i popravak ide besplatno.
Ako imaš Juke iz tog razdoblja, napravi ovo doslovno danas, ne “jednom kad uhvatiš vremena”:
– uzmi prometnu, otvori servisnu knjižicu i provjeri je li opoziv već odrađen
– upiši svoj VIN na službenoj Nissan stranici (ima odjeljak za provjeru opoziva)
– ako ništa ne piše, nazovi najbliži ovlašteni servis i pitaj direktno; upišu te u sustav i jave kad dijelovi stignu
Zamjena brave i provjera rade se bez naplate, u ovlaštenom servisu.
Nema plaćanja, nema mudrovanja, samo malo organizacije.
Jer realno — možeš štedjeti na tepihima i alu felgama, ali na tome da se stražnja vrata ne otvore djetetu u vožnji… tu nema kompromisa.