Kvarovi Renault Australa brinu mnoge vozače koji žele znati što ih realno čeka nakon kupnje.
Najčešće prijavljeni problemi na Renault Austral uključuju trzano ubrzanje hibrida, nepredvidivo ponašanje sustava pomoći vozaču (ADAS), smrzavanje multimedije, lupanje ovjesa, prerano pražnjenje 12 V akumulatora, vlagu u svjetlima te poteškoće s električnom parkirnom kočnicom; redovite nadogradnje softvera često značajno smanjuju dio tih tegoba.
U nastavku razlažem svaku od tih sedam točaka, tipične simptome i kada je stvar hitna.
E-Tech Hibridno Oklijevanje i Trzavo Ubrzanje pri Blagom Dodavanju Gasa
Ako voziš Austral E‑Tech Hybrid i auto ti se pod blagim gasom ponaša kao učenik u autoškoli – malo ide, malo trza, pa onda naglo povuče – nisi jedini.
Tipična scena: lagano kreneš s raskrižja, motor se zavrti, ali auto kao da *razmišlja*. Trenutak ništa… pa onda nagli trzaj naprijed. U koloni to zna biti baš neugodno, kao da ne znaš voziti s automatikom.
Kod ovog modela problem se često vrti oko dvije stvari: softver mjenjača i aktuator spojke u hibridnom sklopu. Ukratko – elektronika i mehanika se ne dogovore na vrijeme *tko je na redu*, pa dobiješ pauzu i onda šamar gasa. Kao kad bend svira uživo, a bubnjar stalno kasni pola takta.
Jedan čitatelj mi je pričao da je u gradskoj gužvi na Zagrebačkoj aveniji skoro lupio auto ispred sebe jer je Austral prvo “zaspao”, pa onda skočio. Mislio je da je do njega, da možda prelagano pritišće gas. Nije. Auto je bio na staroj kalibraciji mjenjača.
Što s tim napraviti?
Prvo — ovlašteni Renault servis. Nije fora “preživjet ću to”, jer se ponašanje uglavnom *ne* popravi samo od sebe. Često postoji nova verzija softvera za mjenjač; update je otprilike oko 90 £, što ti je negdje oko 105–110 €. Kad to odrade kako treba, prijelazi između električnog i benzinskog dijela postanu puno glađi.
Ako softver ne pomogne, priči se zna pridružiti i famozni aktuator spojke. Njegova zamjena može otići i prema 850–900 €, ovisno o servisu i rabatu. Nije jeftino, ali ako ti auto na svakom semaforu trzne, to je razlika između “živim s tim” i “opet mi je gušt voziti”.
OpenR infotainment smrzavanje, crni zaslon i ponovna pokretanja sustava
OpenR u Austral‑u izgleda kao da je ispao iz Teslinog kataloga, ali se zna ponašati kao stari Windows 98. Kreneš na put, Waze ili Google Maps na ekranu, i baš kad ti treba izlaz s obilaznice — ekran se zaledi, pocrni ili se auto pravi pametan pa sam od sebe restartira sustav. Ti voziš 130, a infotainment razmišlja hoće li uopće surađivati.
Nisam ovo čuo “od frenda od frenda”. Sjedio sam u Austral‑u na A1, auto star šest mjeseci, i odjednom: karta stoji, dodir ne reagira, radio šuti. Tipkaš po ekranu kao po mrtvom mobitelu. Nije ugodno, posebno kad tražiš izlaz za punjač jer si na 9 % baterije.
Što se najčešće krije iza toga? Uglavnom dvije stvari: zastarjela verzija softvera i memorija koja se “zablesira” nakon tjedana paljenja–gašenja. OpenR je doslovno kao smartphone ugrađen u auto — ako ga nikad ne restartiraš i ne ažuriraš, počne se duriti.
Praktično rješenje? Prvo: na servisu traži da ti provjere i nadograde softver. Neka ti *pokažu* verziju na ekranu, ne samo “ma sve je to novo”. Ažuriranja se kod nas obično vrte oko 100 € (nekad malo manje, nekad više, ovisno o akcijama).
Drugo: povremeni “soft reset” — traje minutu, ne košta ništa, a često razbistri sustav kao što ponovno pokretanje riješi zalijepljeni Android.
Tek ako sve to ne pomogne, priča se okreće na skuplju stranu. Zamjena cijele multimedijske jedinice može skočiti na 750–1.050 €. Zato se u praksi ide logikom: prvo besplatno, onda jeftino, tek zadnje — skupo.
Nepouzdani sustavi pomoći vozaču i upozorenja o kvaru senzora
Kad ti Australa krene *izmišljati svoje* usred vožnje, sav onaj “imam moderni auto, sve radi za mene” osjećaj propadne u tri sekunde.
Znaš ono — voziš ravno prema Karlovcu, auto lijepo drži traku, i odjednom ping… sustav zadržavanja trake se sam isključi. Bez kiše, bez leda, ništa. Samo živci.
Još bolja scena: voziš kroz grad, lijevi retrovizor počne divljati, lampica mrtvog kuta blinka kao da te obilazi Formula 1, a u stvarnosti — ništa. Prazna cesta.
Isti cirkus s parkirnim senzorima: ubaciš u rikverc, oni pište kao da si na 2 cm od zida, a iza tebe samo zrak.
Ljudi odmah pomisle da je “auto neispravan” ili da im je netko uvalio škart. Realnost je često puno banalnija. Ti senzori su osjetljivi kao alergičar u sezoni peludi. Malo soli sa ceste, blata, ostataka kukaca na radaru ili kameri — i elektronika počne halucinirati prepreke.
Ako su senzori još i mrvicu pomaknuti od tvorničke pozicije (lagani udarac na parkiralištu, loše odrađen limarski rad), sustavi pomoći vozaču počnu raditi napola točno, napola nasumično.
Ja sam jednom ignorirao ta “fantomska” upozorenja mjesecima. Navikneš se, misliš: “Ma to samo on nešto, znam ja bolje.”
Dok mi na kiši lane assist nije odustao taman kad sam se oslanjao na njega. Tad sam lijepo progutao ponos i otišao u servis.
Što zapravo pomaže?
Prvo, banalno: redovito peri područje oko kamera i radara — ne samo stakla. Kad pereš auto, prođi i po onim “čudnim kvadratićima” u branicima.
Drugo, svako malo, pogotovo nakon udarca / zamjene vjetrobrana, odradi provjeru i rekvalibraciju u ovlaštenom servisu. To te obično izađe od otprilike 90 do 460 € — ovisi je li riječ samo o softverskoj kalibraciji ili prilagodbi više senzora.
Skupo? Manje nego jedan sudar jer si vjerovao sustavu koji je već tjednima vikao gluposti.
Kuckanje, škripanje stražnjeg ovjesa i neujednačena kvaliteta vožnje
Prvo pravilo Australa: ako ti se stražnji kraj javi *zvukom*, više nije u formi. Čim počneš čuti lagano kucanje ili onaj iritantni “kriiik” preko ležećih policajaca ili rupa pri maloj brzini, to je obično znak da stražnji ovjes traži pažnju — ne odmah paniku, ali svakako ozbiljan razgovor u servisu.
Najčešće stradaju gumene čahure (silent blokovi) i amortizeri. Čahure se s vremenom “razlokaju”, guma otvrdne, pa metal dobije luft. Rezultat? Stražnji kraj se ponaša kao stari kauč: škripi, ljulja se i nikako da se smiri.
Kad amortizer oslabi, auto preko neravnina ne “proguta” udarac, nego odskoči, pa imaš onaj neugodan osjećaj da ti stražnji kraj pleše sam za sebe.
Ja sam svojeg Australa predugo ignorirao. Prvo sitno kucanje, pa malo više, pa “ma to je plastika u gepeku”. Nije bila plastika. Nakon par mjeseci, auto je po valovitoj cesti doslovno “zajašio” i zanjih’o se kao trajekt na buri. Tek tada sam otišao na pregled.
Da ti dam okvir troškova (otprilike, naravno):
- par stražnjih amortizera: oko 210–290 €
- čahure stražnjeg ovjesa: 70–140 €
Najpametnije što možeš napraviti: čim čuješ prve zvukove ili osjetiš čudno poskakivanje, odi na dizalicu. Kratki pregled često otkrije problem dok je još mali — zamijeniš čahure ili amortizere i dobiješ natrag normalnu, mirnu vožnju, umjesto da kasnije plaćaš i dodatno razlokane gume, krivo pojeden trap i živce svaki put kad vidiš ležeći.
Prerano pražnjenje 12V baterije, nemogućnost pokretanja i elektronički kvarovi
Prizor iz jutra koji već znaš napamet: kava u ruci, ključ-kartica u džepu, žuriš na posao.
Priđeš autu, pritisneš gumb… kartica reagira kao da je na pola baterije, centralno zaključavanje se jedva otključa ili uopće ne.
Okreneš kontakt — motor ni da zucne. Tišina. Samo neugodan osjećaj u želucu.
I onda kreće cirkus na ekranu. Trepere poruke: *“Greška sustava kočnica”*, *“Kontrolirajte ESC”*, *“Sustav start-stop neispravan”*.
Zvuči kao da se auto raspada, a u stvarnosti je često “samo” 12 V akumulator na izdisaju.
Znam, jer sam jednom završio na parkingu trgovačkog centra s cijelim svjetlosnim festivalom na instrument ploči — i šlepanjem kući.
Usred vožnje još jedan hit: infotainment se smrzne.
Navigacija zastane točno na naplatnim kućicama, radio utihne, ekran se ukoči kao stari Windows.
Nije uvijek softver kriv; kad 12 V baterija pada, elektronika prva poludi.
Auto ti tako zapravo šapće: “Hej, istrošen sam…”.
Novčanik to osjeti prilično jasno.
Novi 12 V akumulator za većinu modernih auta danas je otprilike 140–210 €, ozbiljniji test pražnjenja i dijagnostika još 90–140 €.
Dva takva iznenađenja godišnje i eto ti vikenda na moru manje.
Zato su ti *dosadni* redovni električni pregledi zapravo najjeftiniji dio priče.
Jednom godišnje provjera napona, opterećenja i potrošnje u mirovanju — pola sata u servisu — i znaš gdje si.
Manje šlepanja, manje panike u ponedjeljak ujutro, više vožnje.
A auto, kad ga ne zanemariš, vraća uslugu: pali, šuti i radi. Kako i treba.
Vlaga i kondenzacija unutar prednjih i stražnjih svjetlosnih sklopova
Priznajmo odmah: maglica u farovima na Australu ne izgleda strašno dok auto miruje na parkingu.
Ali kad ti se na noćnoj vožnji kroz Liku svjetlosni snop pretvori u mutnu lampu za saunu — onda više nije estetika, nego *problem*.
Kod novijih Renaulta (pa tako i Australa) kondenzacija se često pojavi nakon jače kiše, pranja pod visokim tlakom ili kad se auto parkira u vlažnoj garaži.
Farovi i stražnja svjetla nisu vakuumska pakiranja — uvijek imaju male otvore za ventilaciju. I to je u redu.
No kad brtva popusti ili je konstrukcija „taman toliko“ nespretna, vlaga uđe unutra i ostane zarobljena.
Imao sam slučaj: kolega s posla, novi Austral, par mjeseci star.
Prvo lagana maglica u kutu fara. „Ma proći će.“
Nije prošlo. Nakon zime već male kapljice, svjetlo povremeno zatreperi, a servis odmah: „To treba pratiti…“.
Tek kad je počeo gubiti kontakt u konektoru, krenula je ozbiljna priča o jamstvu.
Što napraviti da ne završiš na tom filmu?
Prvo, tu i tamo baci oko na farove i stopke nakon jače kiše ili autopraonice.
Ne onako usput, nego baš priđi blizu — ako vidiš jaču kondenzaciju, kapljice koje „vise“ iznutra ili trag zarobljene vode na dnu, to je alarm.
Drugo, fotkaj svaki put kad je gore.
Datumi, uvjeti (kiša, pranje). Zvuči naporno, ali kad dođeš u ovlašteni Renault servis i izvadiš seriju fotki kroz nekoliko tjedana, priča s jamstvom izgleda sasvim drukčije.
I zadnje — ako se vlaga ponavlja, ne čekaj proljeće, „sušu“, godišnji.
Kreni odmah u servis, traži dijagnostiku, provjeru brtvi i mogućnost zamjene sklopa kroz jamstvo.
Svjetla nisu samo „oči“ auta, nego i tvoj vid noću.
A s tim se ne kocka.
Električna parkirna kočnica i nepravilnosti pri uključivanju položaja P
Ako te je vlaga u svjetlima na Australu već izbacila iz takta, ovo s parkirnom kočnicom i P‑pozicijom je level više. Ovo više nije „živcira me“, nego pitanje sigurnosti — auto ti se može *pomaknuti* kad si uvjeren da mirno stoji.
Renault je kod dijela Australova promašio s pozicioniranjem senzora u aktuatoru elektroničke parkirne kočnice. Posljedica? Misliš da si stisnuo P, ugasio motor, izašao… a auto se na laganoj nizbrdici polako otkotrlja par centimetara. Nije scena iz filma, nego vrlo realan scenarij na garažnoj rampi u shopping centru.
Par stvari koje su vlasnici primijetili:
– stisnu P, ugase motor, izađu — auto se *mrvicu* pomakne
– otvoriš vrata, očekuješ ono poznato „zaključavanje“ kotača — ništa
– skineš pojas, čekaš da EPB uskoči — tišina, nema aktivacije
Jedan čitatelj mi je pričao kako mu se Austral na kosini pomaknuo taman toliko da blago „nasloni“ branik na zid garaže. Šteta minimalna, živci maksimalno napeti. I naravno, kad dođeš u servis, sve radi savršeno ravno na njihovoj rampi…
Ako imaš Austral proizveden između 04/2024 i 01/2025, ovo ozbiljno shvati. Prati recall obavijesti iz Renaulta, ne preskači mailove i pisma — to nije spam, to je „hoće li mi auto pobjeći s parkinga“.
Do tada:
– uvijek ručno povuci elektroničku parkirnu kočnicu
– na kosini ubaci i pomoćnu / mehaničku kočnicu ako je imaš
– kotače okreni prema rubnjaku, kao što smo učili na vozačkom
Zvuči staromodno, ali dok oni ne odrade svoj dio posla, ti barem znaš da se auto neće sam odšetati niz ulicu.