Kvarovi na Tesli Model 3 najčešće brinu vozače koji žele znati što ih čeka nakon kupnje.
Tesla Model 3 najčešće otkazuje na ovih sedam mjesta: prerano trošenje prednjeg ovjesa i krajeva spone, buka i istrošenost poluosovina, korozija stražnjih kočnica zbog rijetkog korištenja, kvarovi stražnjih svjetala, problemi s brtvama vrata i prtljažnika, kvarovi zaslona/MCU-a te zamor visokonaponske baterije.
U nastavku objašnjavam kada se ti kvarovi najčešće javljaju, koliko koštaju i kako ih na vrijeme prepoznati.
Kronična ovjesna i istrošenost prednje osovine
Model 3 je odličan kad pričaš o struji i potrošnji, ali podvozje… druga priča. Nije katastrofa, ali traži više pažnje nego što bi očekivao od auta starog par godina.
Kod nas po Zagrebu već vidim uzorak: ljudi odu na redovni servis, sve “ok”, a za par mjeseci auto počne lagano poskakivati preko ležećih, kao da je amortizerima već dosta života. Statistika iz servisa kaže da se problemi s ovjesom na Modelu 3 pojavljuju *i do petnaest puta* češće nego na klasičnim autima iste starosti. Najčešće stradaju opruge i amortizeri — prvo malo tvrđe reakcije, onda neugodno poskakivanje, pa lagano “plivanje” u zavojima.
Prednja os je posebna priča. Nisko je, teška baterija, naše rupe… recept je jasan. Kad krene luft u selenima ili kuglama, auto ti to ne kaže lampicom na ekranu, nego šapatom: tihi “klunk” pri manevriranju, lagano povlačenje u stranu na ravnoj cesti, čudan trag na gumama.
Ja sam svoj Model 3 jednom pustio “ma to je normalno, Tesla je tvrđa” i završio s računom za popravak koji je lako mogao biti 400–600 € manji da sam reagirao na prvo kuckanje.
Što možeš napraviti bez drame:
– traži da ti na *svakom* servisu (ne samo velikom) provjere ovjes i prednju os
– slušaj auto: udarci, škripuckanje pri maloj brzini, “šuštanje” preko ležećih nisu soundtrack za ignoriranje
– povremeno pogledaj gume — ako su iznutra oglodane, ovjes ti nešto poručuje
Nije poanta širiti paniku, nego znati da je Model 3 malo “osjetljiviji” sprijeda. Tko to prihvati i prati stanje, vozi ga mirno i dugo. Ostali plate školu.
Prijevremena korozija i blokiranje kočionog sustava
Prvo stvari na stol: hrđa na kočnicama kod Modela 3 nije samo “estetski problem”. Na fotkama na forumima izgleda bezazleno, ali kad ti se čeljust *zalijepi* baš kad ti treba puna sila kočenja… tu više nema romantike s električnim autima.
Kod Tesle je fora što auto većinu vremena koči motorom — regenerativno. Super za potrošnju, ali loše za mehaniku: klasične kočnice stoje, kisnu, skupljaju sol, prašinu, i nikad se kako spada “ispucaju”.
Vidio sam diskove na trogodišnjem Modelu 3 koji izgledaju kao da su preživjeli pet zima na starom Golfu.
Jednom sam s prijateljem išao probati njegov Model 3 nakon zime. Pedala mekana, auto ne koči kako treba. Skinemo kotač — vodilice suhe ko barut, rub diska narančast.
Čovjek uredno plaća kasko, puni na Superchargeru, ali je na kočnice gledao kao na “ma to Tesla sve sama rješava”. Račun za uređenje svega? Debelo preko par stotina eura, i to ako prođeš s brušenjem, a ne zamjenom.
Što možeš napraviti da ti se to ne dogodi?
Tu i tamo auto *natjeraj* da koči mehanički. Na praznoj cesti, na većoj brzini, prebaci regeneraciju na Low ili pusti gas ranije, pa par puta jače zakoči kočnicom — da se diskovi zagriju i očiste.
Jednom godišnje barem baci oko na diskove i klješta, ili zamoli mehaničara da ih rastavi, očisti i podmaže vodilice.
Nije glamurozno kao novi set felgi, ali će ti jednom spasiti živce… i kočioni put.
Ponavljajući kvarovi rasvjete i vanjske elektronike
Kod Modela 3 rasvjeta i vanjska elektronika imaju jednu ružnu naviku: počnu raditi probleme taman kad ti auto izađe iz „medenog mjeseca“. Prve dvije godine sve šljaka, a onda — prvi tehnički, prvi hladan tuš. Statistika kaže: skoro *tri puta* više prijavljenih grešaka rasvjete nego prosjek, a ukupna stopa pada na pregledu oko 14,7%. Nije sitnica.
Vidim to i kod nas na liniji tehničkog: ista priča. Auto izgleda kao svemirski brod, a onda mu zadnje lijevo svjetlo svijetli kao lampica na boru. Ljudi dolaze uvjereni da je to neka sitnica, a završe s ponovljenim tehničkim i dodatnim troškom.
Najčešće se ponavlja par uzoraka. Prednja svjetla počnu gubiti snagu ili više ne bacaju ravnomjerno svjetlo — kao da ti je netko malo snizio „brightness“. Stražnja znaju otkazivati znatno češće od prosjeka, pet puta, što znači da te drugi vozači vide kasnije nego što bi trebali. A senzori… kad oni polude, sustavi pomoći vozaču krenu davati lažne alarme ili se gase baš kad ti trebaju.
Što realno možeš napraviti?
Ja to radim ovako: jednom mjesečno, navečer, stanem uz zid, prođem sva svjetla — kratka, duga, žmigavci, stop, rikverc. Dvije minute posla. Ako išta izgleda čudno, ne čekam. Odmah prijava servisu, mail ili aplikacija, ali obavezno tražim da mi sve zabilježe u nalogu.
I još nešto što mnogi preskaču: čuvaj sve račune i zapisnike o popravcima. Ne zato što voliš papir, nego jer ti to kasnije na reklamaciji ili prodaji auta može značiti razliku od par stotina € u pregovoru — i živaca.
Degradacija visokonaponske baterije i kvarovi 12 V baterije
Kad god krenu rasprave o pouzdanosti Modela 3, ljudi odmah skaču na “autopilot”, FSD i ostale igračke. A zapravo… priča se vrti oko dvije baterije: one velike, visokovoltažne ispod poda i jedne male, neugledne 12V koja ti može totalno upropastit jutro.
Ona velika je kao srce auta. Radi godinama, ali nije besmrtna. S vremenom gubi kapacitet — ne odjednom, nego pomalo, kao kad ti omiljena power banka više “ne drži kao prije”. Tesla je projektira za otprilike 1.500 ciklusa punjenja, ali u praksi neki vlasnici već ranije primijete da im je doseg pao 10–15%. Nije panika, ali ako često vučeš 0–100%, brzo voziš i stalno DC fast chargaš, trošiš je kao da svaki dan voziš autocestu Zagreb–Split punim gasom.
Tu dolazimo do novca. Zamjena visokovoltažne baterije? Računaj okvirno 5.000–10.000 € — ovisno o godini, izvedbi i jesu li ćelije “standard range” ili “long range”. Nije baš sitnica koju platiš usput, zato se isplati čuvati ovu bateriju: puniti češće do 70–80%, izbjegavati stalno “do čepa” i ne ostavljati auto tjednima na 0%.
A sad onaj pravi “party breaker” — 12V baterija. Ona ti ne vozi auto, ali bez nje ne pališ ništa. Kad ode, Model 3 se doslovno pretvori u skupi komad namještaja na parkiralištu. I da, oko pola zastoja na cesti kod Tesli zapravo je zbog te male baterije.
Meni je jednom crkla usred radnog tjedna — auto pun, softver ažuran, ali ekran vrišti upozorenja. Ignorirao sam ih par dana. Loša odluka. Završio sam na šlepanju umjesto na kavi.
Zato par praktičnih stvari:
- povremeno provjeri napon (ima aplikacija, a može i serviser),
- ne ignoriraj upozorenja na ekranu, čak i ako auto još normalno pali,
- planiraj preventivnu zamjenu nakon par godina, umjesto da čekaš da crkne “kad najviše treba”.
Nije drama ako znaš što te čeka — ali ako o baterijama ne razmišljaš, one će sigurno početi razmišljati o tebi.
Kvarovi sustava za punjenje i problemi s priključkom za punjenje
Većina vlasnika Modela 3 prvo okrivi bateriju kad punjenje krene “luditi”. U praksi — jako često krivac nije baterija, nego sam sustav punjenja i onaj naoko banalni utor za kabel. Pogotovo kad se spojiš na neku treću, polu-anonimnu punionicu na parkiralištu trgovačkog centra.
Kod mene je krenulo nevino: auto prepozna kabel, krene puniti, ja odem po kavu… i vratim se na 7 % više, a punjenje stopirano bez ikakvog smislenog razloga. Drugi put — uopće ne “zaključa” konektor. Treći put — ista punionica, drugi auto radi normalno. Tu ti postane jasno: nije sve u bateriji.
Tipični scenariji koje ljudi prijavljuju:
– auto prekine punjenje na pola, kao da je netko “povukao kabel iz zida”
– pojedini stariji javni punjači uopće ne žele “pričati” s Modelom 3
– kad ode elektronika sustava punjenja, račun u servisu vrlo lako skoči na nekoliko stotina eura (500–800 € nije rijetkost)
Najpametnije što možeš napraviti?
Kad god imaš priliku, koristi službene Tesline punjače ili barem provjerene brendove (Ionity, Allego, Elli…). Ako se ista greška pojavi treći put zaredom na različitim lokacijama — nemoj filozofirati, naruči termin u ovlaštenom servisu. Kod elektronike punjenja kvar obično ne ide “sam od sebe na bolje”.
I jedna mala rutina koja spašava živce: povremeno očisti charge port (bez agresivnih sredstava), provjeri ima li vlage nakon jake kiše i nemoj ignorirati čudne zvukove releja pri spajanju. Auto ti se time vrlo često pokuša javiti — samo ga trebaš “slušati”.
Središnji zaslon osjetljiv na dodir, MCU i problemi s pouzdanošću kamere
Središnji ekran u Modelu 3 je otprilike kao kombinacija mozga, lica i živčanog sustava auta. Kad on poludi, ti ostaneš gledati u skupu ploču koja se pravi da je tablet.
Imao sam situaciju s jednim vlasnikom u Zagrebu — vozi po Slavonskoj, treba brzo prebaciti ventilaciju jer mu se stakla lagano magle… ekran se smrzne. Doslovno ništa. Dodir ne reagira, navigacija stoji, klima na krivim postavkama. Auto ide, ali ti si slijep i gluh. Nije panika kao u filmovima, ali nije ni daleko.
Česti su ti “mini‑infarkti” ekrana: nasumični restarti, zaledio se UI baš kad parkiraš, ili moraš čekati par sekundi da bi odabrao brzinu. U prometu tih par sekundi zna biti predugo. I onda shvatiš onaj drugi dio priče — kad ode MCU ili ekran, račun u servisu vrlo lako skoči na 700–1.000 €.
Kamere su druga, tiša glavobolja. Dok sve radi, super — AEB, FCW, parkiranje, autopilot.
Ali nakon određenih softverskih nadogradnji treba ponovna kalibracija. Ako neka kamera počne davati mutnu, iskrivljenu ili “snježnu” sliku, sustav te zna zatrpati upozorenjima ili se jednostavno isključi.
Tu ljudi često griješe: ignoriraju upozorenja tjednima, jer “auto još vozi”. A onda im, baš kad im treba automatsko kočenje ili upozorenje na sudar, sustav mirno šuti.
Popravak ili zamjena kamere obično je 200–600 €, ovisno koja je i gdje je serviraš.
Moj savjet? Povremeno odvoji 5 minuta, prođi sve kamere u izborniku, testiraj dodir na ekranu, prati ima li trzaja ili kašnjenja.
Jeftinije je reagirati na prve simptome nego platiti “full paket” kad sve klekne odjednom.
Prodor vode, pukotine na staklu i nedostaci brtvljenja karoserije
Model 3 izvana izgleda kao da je spreman poletjeti s piste u Velikoj Gorici, ali u praksi te znaju prizemljiti vrlo banalne stvari — voda, staklo i brtve. Futuristički ekran, OTA nadogradnje, sve je to super… dok ti se ne pojavi lokvica u prtljažniku.
Kod nekoliko vlasnika koje znam voda je prvo krenula neprimjetno: lagana vlaga u kutu tepiha, malo mutan miris kad se auto ugrije. Svi su to ignorirali. Mjesec dana kasnije — magla u farovima, čudni gumbi na ekranu, hrđa na vijcima ispod plastika. Kad jednom voda dođe do instalacija, kreću elektronika i tapecirunzi patiti, a popravci znaju ići debelo u stotine eura.
Staklo je posebna priča. Vjetrobran na Modelu 3 puca češće nego što bi čovjek očekivao za auto te cijene. Krenulo je s “ma to je samo točkica od kamena”, a završilo pukotinom koja se širi preko pola stakla po zimi. Popravci se vrte od nekih 50 € za sitno ispunjavanje, pa do 600 € kad mijenjaš cijeli vjetrobran — plus gubljenje dana po servisima.
Što raditi u praksi?
Ja uvijek kažem ljudima: kad pereš auto, odradi i “brtveni pregled”. Prođi prstom po rubovima vrata i prtljažnika, gledaj ima li napuknutih ili “ušljebanih” guma, poslušaj ulazi li ti vjetar pri većim brzinama. Svaku malu pukotinu na staklu saniraj odmah — stvarno odmah — jer hladnoća i rupe na cesti djeluju na nju kao kava na srce.
I još jedna sitnica: ako vidiš kondenzaciju unutra ili čuješ neobične šumove zraka pri 120 km/h, to nije “nije ništa”. To je poziv da se javiš servisu prije nego se račun proširi kao ta pukotina na staklu.