Najčešći kvarovi na Citroënu Ami brinu mnoge vlasnike, pa odmah dajem jasan, sažet pregled onoga što se stvarno kvari u praksi.
Najčešći problemi na Citroënu Ami su neravnomjerno trošenje prednjih guma, povremene greške pri punjenju, pad dosega zbog starenja baterije, softverski “bugovi” u ECU‑u, škripavi pogonski remen, brzo trošenje kočnica te sitni kvarovi prekidača i rasvjete u kabini. Redovite provjere i ažuriranja softvera bitno smanjuju rizik.
U nastavku objašnjavam što svaki simptom znači, koliko košta popravak i kada se kvar stvarno isplati rješavati.
Kronično trošenje prednjih guma i opterećenje ovjesa na lošim cestama
Ami je super za grad, ali njegovi prednji pneumatici… to je već druga priča.
Tko god vozi po rupama između Dubrave i Sesveta ili po “mjesecu” zvanom Žitnjak, zna o čemu govorim — gume naprijed doslovno se otope pred očima.
Razlog je zapravo jednostavan: sav pogon, težina motora i kočenja sjedi na ta mala prednja kolica. Kad Ami udari u rupu, cijeli udarac ide u njih. Nije to Passat s debelim gumama i dugim ovjesom; ovo je više kao električni romobil na četiri kotača.
Ja sam svoje prve prednje gume potrošio za par tisuća kilometara jer sam “samo malo” žurio preko kaldrme i ležećih policajaca. Prvo sam mislio da pretjerujem… dok nisam vidio platno na rubu gume. Mehaničar me samo pogledao onim pogledom “pa što si očekivao”.
Ako želiš da ti Ami duže živi, par stvari stvarno pomaže:
– Gledaj na prednje gume kao na potrošni materijal. Neće trajati kao na Cliju ili Golfu, pomiri se s tim i planiraj trošak unaprijed.
– Jednom mjesečno baci *ozbiljan* pogled: ne samo dubina šare, nego i rubovi, male napukline, izbočine.
– Na servisu uvijek reci: “Provjerite mi geometriju, molim” — nije to snobizam, nego ti spašava i gume i ovjes.
– Po razrovanom asfaltu vozi sporije nego što ti ego govori. Posebno u zavojima; Ami voli podupravljati kad su gume već načete.
Čim osjetiš da auto lagano vuče u stranu, trese volan ili vidiš da se jedna strana gume jede brže — ne čekaj. Dogovori pregled ovjesa i letvi volana.
Jeftinije je sada dati malo vremena i novca nego kasnije slagati cijeli prednji kraj.
Kvarovi sustava punjenja: kabeli, konektori i problemi s prepoznavanjem zidne kutije
Najgore kod Amija nije ni tvrdi ovjes ni one igračka-kvačice u kabini, nego trenutak kad dođeš kući s 5% baterije, utakneš kabel u garažni zid… i ništa. Tiho. Nema klika, nema “charging” lampice, samo ti i hladan beton.
Dogodi se i na javnim punionicama — wallbox te gleda kao da si došao s lažnom osobnom. Ekran uredno piše “spremno”, a auto se pravi mrtav. Vlasnici po forumima već imaju cijele teme: “Koji punjač Ami danas ne voli?”
U pozadini su često vrlo prizemne stvari. Kabel koji je negdje “nagrižen” jer si ga milijunti put pregazio kotačem. Kontakti u utikaču puni prašine, pijeska, malo i hrđe — kao stari produžni u vikendici. Ili sam wallbox koji ima labav priključak, pa sve izgleda spojeno, ali elektronika ne dobije jasan signal “hej, auto je tu”.
Ja sam jednom na svojem umalo zvao šlep – na kraju je kriv bio kabel. Izvana kao nov, iznutra polu-raspad. Drugi kabel, isti zid, isti Ami… i punjenje krene u sekundi. Tad shvatiš koliko je taj “običan” kabel zapravo pola auta.
Što možeš napraviti prije nego što počneš psovati Citroën:
- Svakih par tjedana baci pogled na kabel: ima li napuknuća, udubljenja, izbočina. Ako izgleda kao da je pregrijan ili “nagnječen”, mijenjaj ga.
- Pogledaj konektor izbliza. Ako je prljav, lagano očisti suhom krpom — bez sprejeva i vode.
- Kad punionica ne “prepoznaje” Ami, odmah probaj drugi punjač ili drugi kabel. Ako na drugom mjestu sve radi, znaš gdje je krivac.
- Ako se ista greška ponavlja na više lokacija, bez filozofije — ovlašteni servis. Bolje to nego da te jednom ostavi ispred Konzuma s 3% baterije i bez plana B.
Degradacija visokonaponske baterije i smanjeni stvarni doseg
Ami se često gura u ladicu “mali električni za do dućana”, ali iskreno — njegovu *dušu* ne čini dizajn ni boja vrata, nego baterija. Ta visokonaponska baterija je kao srce kafića u špici: dok kava stiže brzo i red se miče, svi zadovoljni.
Kad se aparat počne mučiti… odmah osjetiš. Isto je i s dometom.
Na papiru priča zvuči lijepo: novih ~200 km. Onda prođe godina, dvije, i počneš primjećivati da tih 200 više postoji samo u katalogu. Manji domet ne dolazi preko noći, nego polako — voziš iste relacije, ali odjednom ti treba dopunjavanje “usput”.
Najbrža karta u propast baterije? Često pražnjenje “do nule”, ljetne vrućine na parkingu bez hlada, zimske minuse i malo *previše* ljubavi prema brzom punjenju.
I da, znam… zgodno je stisnuti “fast charge” prije odlaska na more, ali kad to radiš stalno, baterija ti to itekako naplati.
Ja sam svoj prvi EV ubio time što sam ga redovito ostavljao na 100 % preko vikenda. Dva dana stoji pred zgradom, pun kao šipak, ne miče se. Nakon tri godine — domet na razini starog skutera.
Ako želiš Ami-ju produžiti život:
- ne tjeraj ga stalno na 0 %
- nemoj ga danima držati na 100 %
- svako toliko svrati u ovlašteni servis da izmjere kapacitet
Nije filozofija. Kao s mobitelom: kad ga malo paziš, manje te izdaje kad ti je najpotrebniji.
Kvarovi elektroničke upravljačke jedinice (ECU) i upravljačkog sustava
Kad jednom skužiš koliko tvoj stil vožnje i punjenja može rastegnuti ili ubiti domet, logično je krenuti tražiti “šefa parade”. U Amiju to nije nikakav mali vilenjak u haubi, nego ECU — elektronička upravljačka jedinica. On doslovno komandira svime što ide preko kablova.
I tu nastaje cirkus kad poludi softver.
Prvi znak? Daš gas, a Ami razmišlja želi li uopće krenuti. Nekad potegne fino, drugi put reagira sa zadrškom kao da je na Teams sastanku. Regenerativno kočenje isto zna biti lutrija — jednom lijepo usporava čim pustiš papučicu, drugi put se kotrlja kao da je u leru. Nije da je opasno, ali je neugodno, posebno u gradu kad računaš na to usporavanje.
Meni se jednom dogodilo da je punjač u garaži uredno radio s e‑208, a Ami ga “glumi mrtav”: čas prepoznaje, čas prekine punjenje nakon par minuta. Na ekranu se pojavi žuto upozorenje, pa nestane… i naravno, kad dođeš u servis, tamo sve radi savršeno. Klasična priča.
Bitno: to nisu nužno “pokvareni kablovi” ili baterija na izdisaju, nego ECU koji je izgubio kompas. Kao kad ti se Windowsi počnu čudno ponašati — računalni jezik, isti film.
Zato je redovito ažuriranje softvera zlatno pravilo. Bez DIY filozofije. Ovlašteni servis ima dijagnostiku koja u par minuta pročita greške i vidi je li riječ o banalnom bug‑u ili hardverskom problemu.
Ako ti Ami počne reagirati neujednačeno na gas, regeneracija “pleše”, a punjenje je ruski rulet — nemoj trošiti sate po forumima. Jedan odlazak na update često riješi sve za manje nego što potrošiš na jedan izlazak u grad.
Bučni, klizeći ili loše zategnuti pogonski remeni
Prvi “zvuk upozorenja” kod Amija često nije greška na ekranu, nego ono tanko, živčano *cviljenje* iza leđa. Pogonski remen. Kad krene piskutati ili proklizavati, cijeli auto djeluje tromo, kao da ga netko drži za kaput. Ti daš gas, a Ami razmišlja hoće li uopće.
To cviljenje pri pokretanju — ono visoko, neugodno, koje se pojača kad kreneš uzbrdo ili s punim autom — vrlo često znači da remen ne “grize” kako treba, nego klizi po remenici. Rezultat? Slabije ubrzanje, motor (točnije, elektromotor) radi pod većim opterećenjem, a ti imaš osjećaj da voziš telefon na 2% baterije.
Kod puno novih Amija priča krene već u prvih par stotina kilometara. Vozilo tek preuzeto iz salona, ti još mirišeš plastiku, a remen već kuka. To zna upućivati na loše zategnut remen još u tvornici ili brzinsku predaju vozila bez ozbiljne provjere. Meni se jednom dogodilo da sam iz salona izašao s “koncertom” iza leđa — doslovno sam se vratio isti dan.
Što napraviti? Nema filozofije: ne čekaj da “prođe samo od sebe”. Odeš u ovlašteni servis što prije i vrlo konkretno kažeš: “Molim provjeru napetosti i stanja pogonskog remena.” Ako treba, provozaj mehaničara da *čuje* problem, jer zvuk često kaže više od računalne dijagnostike.
A doma — tu i tamo baci pogled kroz otvor, koliko možeš vidjeti. Traži napukline, “rafale” gume, izlizane rubove. Ne trebaš biti mehaničar; ako remen izgleda kao stara, osušena guma od bicikla, vrijeme je da netko stručan to pogleda.
Taj mali remen je doslovno tvoja veza između motora i kotača. Kad on nije kako treba, cijeli Ami djeluje kao da nije “u komadu”.
Prijevremeno trošenje kočnica i upravljačkih komponenti u gradskoj vožnji
U gradskoj vožnji Ami vrlo brzo pokaže svoj karakter — i svoju slabu točku. Nije problem u struji, nije ni u dometu. Problem su kočnice i upravljački sklop koji u Zagrebu, Splitu ili Rijeci stare brže nego bi čovjek očekivao na tako malom “autu-igrački”.
Stalno stajanje na zebri, start–stop po Ilici, usponi po Trnju ili Marjanu… sve to melje prednje gume i kočione pločice. Kod jednog poznanika u Zagrebu prve pločice bile su gotove već nakon nekih 12–13 tisuća kilometara. Nije vozio rally, samo klasični gradski kaos: Bolt, dostave, gužve, pa gas, pa koči.
Financijski, nije smak svijeta, ali se zbraja. Zamjena kočionih pločica tipično te izađe oko 40–70 €, ovisno ideš li u ovlašteni servis ili kod “majstora iz kvarta”. Razlika je u kvaliteti dijelova, a često i u tome hoćeš li dobiti normalno *pisano jamstvo* ili samo “ma traje to, ne brini”.
Ono što mnogi preskaču: svaka 3–4 mjeseca zaviri u servisnu knjižicu, ali i ispod auta. Kratki pregled debljine pločica i stanja letve volana spašava živce — i novčanik. Ako ti pri skretanju nešto krcne, “zvecka” ili volan ima luft… to nije soundtrack, to je upozorenje.
Iskustveno, najviše pomogne stil vožnje. Veći razmak, manje nagla kočenja, ranije puštanje “gasa”. Ami ti se doslovno oduži duljim vijekom kočnica i manjim računima.
Nije fora “voziti kao baka”, nego pametno — kao netko tko bi radije potrošio tih 70 € na vikend-izlet nego na pločice.
Unutarnji električni gremlini: sklopna postrojenja, instrumentacija i pomoćni sustavi
Koliko god se Ami čini kao električni “bicikl s krovom”, iznutra skriva karakter — i to onaj francuski, s puno sitnih hirova.
Prvo što svi primijete su prekidači. Svjetla, ventilacija, grijač… ponekad reagiraju odmah, ponekad nakon jedne sekunde, a ponekad — ništa. Kao stari daljinski za TV. Jedan vlasnik mi je pričao kako je na semaforu tri puta “klikao” maglenke pa odustao, a one se, naravno, uključile tek kad je već krenuo.
Zato je pametno svako toliko, posebno nakon jače kiše, proći redom sve tipke i ručice kao da držiš mali “tehnički na suho”.
Instrument ploča zna biti posebna priča. Brzinomjer se ukoči, dio ekrana potamni, potrošnja “skače” kao tečaj eura pred ljeto. Tu obično nije drama u smislu skupe zamjene, nego u softveru.
U praksi to znači — skok do ovlaštenog servisa, pola sata nadogradnje i odjednom auto “progovori” normalnim jezikom.
Pomoćni sustavi su možda najživopisniji. Prozor se spušta, ali neće gore. Brava na jednim vratima se pravi važna, na drugim radi savršeno.
Kod jednog Ami-ja koji smo snimali za prilog, suvozačev prozor je odlučio štrajkati baš kad je krenula bura. Rješenje? Skidanje obloge, čišćenje konektora, malo kontakt spreja — i mir pola godine.
Ako imaš Ami-ja ili razmišljaš o njemu, računaj na to da ćeš tu i tamo odglumiti autoelektričara.
Redovito provjeri prekidače nakon kiše, jednom godišnje zamoli servis da prođe sve konektore, i ne čekaj da se gremlin ponavlja tri puta. Prvi put je simpatično… četvrti put više nije.