Kvarovi na MG automobilima brinu mnoge vozače koji žele znati što najčešće pođe po zlu i koliko to košta dugoročno.
Najčešći problemi na MG autima su: sitni električni kvarovi (svjetla, infotainment), osjetljivi senzori motora, slabe ili brzo istrošene baterije (posebno kod hibrida/EV), curenje rashladne tekućine, tanki lak sklon ogrebotinama, početna korozija na podvozju te prerano trošenje ovjesa ako se auto vozi po lošim cestama bez redovne kontrole.
U nastavku objašnjavam kako svaku od ovih boljki prepoznati na vrijeme i smanjiti račun kod mehaničara.
Kvarovi električnog sustava (karoserijska elektronika, senzori i infotainment)
MG se kod nas često hvali kao “puno opreme za malo para”. I stvarno, za taj novac dobiješ veliki ekran, hrpu senzora, LED-ice posvuda… ali baš tu, u struji i elektronici, najčešće počinju glavobolje.
Prvo se jave sitnice. Stražnje svjetlo tu i tamo zatreperi, unutarnje osvjetljenje živi svoj život. Infotainment ekran jednom radi savršeno, drugi put se smrzne usred vožnje pa krene iznova kao da si ga upravo kupio.
A onda, naravno, bljesne lampica na ploči—senzor parkiranja “poludi”, ESP prijavi grešku, pa auto u servisu zapravo izgleda zdravo, ali kompjuter tvrdi suprotno.
Elektrika u novim MG-jevima nije ono “plus–minus, žarulja svijetli”. To je kao mali grad kablova i softvera. Bez specijaliziranog dijagnostičkog alata majstor ti je praktički vezanih ruku, pa se satnica rastegne.
Ljudi iz Srbije mi se žale da su za takve popravke davali između 300 i 430 €—i to najčešće nije bio “tjunig”, nego običan povratak auta u normalu.
Iskreno, i sam sam jednom ignorirao povremeno zamrzavanje ekrana. Rekoh, ma proći će. Nije prošlo. Završilo je s dužim boravkom u servisu i nepotrebnim troškom.
Kako si olakšati život?
Ne preskači softverska ažuriranja na redovnom servisu—to ti je kao vakcina za elektroniku.
Jednom godišnje traži punu elektroničku dijagnostiku, ne samo “brzi pregled”. I čim primijetiš da ekran zastajkuje ili se pojave čudne lampice, reagiraj.
Jeftinije je pitati serviser danas, nego plaćati elektroniku sutra.
Problemi s gorivnim sustavom (otežano pokretanje, oklijevanje i gašenje motora)
Kod MG-a se prvo uvijek optuži elektronika. “Ma to ti je neka masa, senzor, ECU poludio…”—klasična priča.
Ali kad auto sve teže pali, trza pri kretanju kao da prvi put uči voziti i zna “kihnuti” baš kad pretječeš kamion na A1, vrlo brzo shvatiš: vrijeme je da se pogleda sustav goriva.
Jednom sam na ZS-u proveo pola popodneva tražeći čudovište u kablovima, da bi na kraju ispalo da je filter goriva toliko začepljen da ga jedva puhneš.
Motor je verglao, pumpa zavijala, ali tlaka goriva—nema. Kao da pokušaš trčati maraton s maskom na licu.
Simptomi su ti zapravo dosta “govorljivi”:
auto teško upali nakon što odstoji preko noći, moraš držati kontakt i po desetak sekundi
pri kretanju iz prve, kao da netko malo “zalegne” na gasu pa pusti
u vožnji, pogotovo uzbrdo, kratko zastane, pa naglo povuče
povremeno se samo ugasi na semaforu, bez pravila.
Najčešći krivci? Zaprljani injektori, stari filter goriva, pumpa koja više ne drži tlak, plus pokoji senzor (tlaka goriva ili radilice) koji javlja gluposti.
Gorivo ni ne pomaže—ako točiš najjeftinije moguće i stalno voziš “na rezervi”, skuplja se talog, voda, svašta.
Praktično: filter goriva mijenjaj redovno, ne čekaj “dok ne rikne”.
Svjećice isto, nisu zlato—set za većinu MG-ova bude 20–40 €.
I ne nagađaj naslijepo: dobro servisno mjesto će ti za par minuta izmjeriti tlak goriva na rampi i točno reći imaš li problem u pumpi, regulatoru ili injektorima.
To ti u startu uštedi i živce i par stotina eura.
Slaba baterija i problemi s sustavom punjenja (alternator i kabeli)
Najveći paradoks kod MG‑ova? Ljudi traže “veliki kvar”, a pola problema krene od — ubijene baterije ili alternatora koji jedva diše.
Vidim to stalno: auto ujutro jedva zavergla, druga paljenja kroz dan su OK, elektronika se povremeno *resetira*, radio zaboravi postavke, sat ode u 00:00… i onda kreće drama s “poludio mi je kompjuter”. A kompjuter sasvim zdrav, samo nema struje.
Ako ti se na semaforu svjetla priguše kad padne u ler, ventilator kabine “diše na škrge”, a podizači stakala rade kao da im se ne žuri — to ti je već pola dijagnoze.
Još ako se lampica akumulatora javi pa nestane, kao da te trola… jasno je odakle vjetar puše.
Iskreno, ja sam jednom vozio tako mjesec dana. Svaki put kad bih zaverglao, auto bi se nakratko ugasio pa opet živnuo. Mislio sam da je neka luda greška u elektronici. Na kraju — baterija bila na jednoj nozi, alternator davao premalo napona, a mase oksidirale do bola.
Račun? Par desetaka eura za novu bateriju, malo čišćenja klema, i odjednom MG pali kao da je izašao iz salona.
Par stvari koje se isplate odmah:
- promijeniti bateriju čim osjetiš da te “vuče za rukav”, ne čekati da rikne usred nedjelje navečer
- jednom godišnje izmjeriti napon punjenja alternatora (brz test, spašava živce)
- skinuti i očistiti kleme, pogledati mase na karoseriji i motoru — to su ti “krvne žile” auta
- na dijagnostici zamoliti da bace oko na napon kroz vrijeme, ne samo greške u memoriji
Kad je sustav punjenja zdrav, pola “misterioznih” problema jednostavno nestane. Doslovno preko noći.
Korozija karoserije i osjetljivost tanke boje
Kad jednom dovedeš punjač i bateriju u red, kod MG‑a se dogodi ono klasično: svi gledaju ekrane, aplikacije, potrošnju… a karoserija ostane totalno zapostavljena. A baš tu zna boljeti novčanik.
MG ZS, recimo, ima onu “modernu” filozofiju: što tanji lak, što tanji lim. Lijepo izgleda prvih par godina, sjaji se u oglasima… ali na našim cestama, s posutim šljunkom i zimskom soli, to je kao izaći u kratkim rukavima na buru.
Vidim to stalno. Auto star tri–četiri godine, kilometraža normalna, a već na rubovima blatobrana cvjeta hrđa. Sitni kamenčići s autoceste skinu lak do metala, naprave male “čipove”, ti to ignoriraš jer “nije strašno” — i onda se za dvije zime čudiš otkud mjehurići boje.
I tu više ne govorimo o 20 € za korektor laka, nego lako ode 300–500 € za ozbiljnije lakiranje dijela.
Ja sam to jednom zanemario na svom autu (ne MG, ali ista priča). Mala ogrebotina na rubu vrata, mislio sam: “Ma kasnije ću…” Dvije godine poslije, limar je doslovno rezao komad praga. Račun? Neugodan.
Zato kod MG‑a vrijedi par jednostavnih rituala:
- svaka dva mjeseca baci oko na rubove blatobrana, pragove i donje rubove vrata; prljavštinu isperi, ne skrivaj je
- svaki čip u laku riješi odmah — mali popravak, olovka za lak, pa makar i “uradi sam”
- jednom u par godina napravi ozbiljniju zaštitu podvozja i šupljina voskom, ali kod majstora koji zna posao, ne u prvom random servisu uz cestu.
Nije poanta da auto izgleda kao iz salona, nego da te za pet godina ne dočeka hrđa tamo gdje je najmanje očekuješ — na autu koji je “još skoro nov”.
Trošenje ovjesa i šumovi (gume, spone i amortizeri)
Većina vlasnika MG‑a voli se hvaliti ekranom, potrošnjom, Android Auto… ali znaš što te *prvo* prizemlji kod tog auta? Ovjes. On nema strpljenja. Kad mu nešto ne paše, kaže ti odmah — kroz kucanje, škripanje ili onaj tup zvuk preko ležećeg policajca koji ti digne tlak.
Kod mnogih MG modela priča je slična: gumene čaure (bushinzi) se olabave, spone stabilizatora počnu lupkati, amortizeri izgube snagu. I onda svaki šaht postane mini-koncert. Nije to samo “živcira me taj zvuk”, nego vrlo konkretna stvar: auto lošije drži cestu, posebno u bržoj krivini.
Ja sam to naučio na teži način. Vozio sam MG‑a po staroj cesti prema Karlovcu, mislio “ma to samo nešto škripi, riješit ću kad stignem”. Nakon par tjedana, na jednoj zavojnici auto je neugodno “zaplivao” — dovoljno da mi dlanovi budu mokri do izlaza iz krivine. Prva stanica poslije toga? Servis. Vizualni pregled, par razlokanih čaura, spone za zamjenu, amortizer na izdisaju.
Najbolja rutina? Jednostavno: svakih otprilike 20.000 km svrati u servis i reci: “Prošećite malo po ovjesu, čisto da spavam mirno.” Mehaničar će za tri minute vidjeti jesu li gumeni dijelovi popucali, ima li lufta, curi li amortizer.
Trošak? U prosjeku oko 130–210 € za tipičnu kombinaciju čaura, spone i po koji amortizer, ovisno o modelu i dijelovima koje uzmeš. Nije sitnica, ali jeftinije od saniranja izljetanja ili neujednačeno pojedenih guma.
Uglavnom — kad MG progovori kroz ovjes, nemoj stišati radio. Pusti njega da bude DJ, ti odi na pregled. Udobnost se vrati, a ti mirno voziš i po najgorem zagrebačkom asfaltu.
Kvarovi sustava paljenja (zavojnice, svjećice i preskakanja paljenja)
Ako ti se MG počne ponašati kao da ima loš dan — trza, kašlje, pali na treću molitvu — vrlo često priča kreće od paljenja: svjećice, bobine i klasični *misfire*.
Prvi znak? Okreneš ključ, anlaser vrti, a motor neće… 6, 10, 20 sekundi. U tom trenutku već razmišljaš je li akumulator, imobilizator ili „neka elektronika“. A zapravo, vrlo često — bobina koja predaje živce. Kad bobina oslabi, iskra postane „lijena“, smjesa ne izgori kako treba i cijeli motor se ponaša kao da mu fali kava.
Onda dođu oni mali trzaji u vožnji, pogotovo pri laganom gasu ili oko 2.000–3.000 okretaja. Tu obično prvo optužimo gorivo, „loša benzinska“, aditivi i slično. No u velikom broju slučajeva krive su svjećice: prljave, istrošene ili jednostavno krive toplinske vrijednosti.
Jednom sam se igrao štednje, ostavio stare svjećice „jer još mogu“ — tjedan dana kasnije MG se tresao u leru kao stari brod na Jadranu.
Vizualna provjera svjećica je besplatna i govori više od bilo kojeg skenera: bijela elektroda — siromašna smjesa; crna i čađava — prebogata ili problem s iskrom; mokra od goriva — klasični misfire.
Ako izgledaju sumnjivo, odmah stavi novi set, to je ulaganje od par desetaka € koje ti može uštedjeti sate nervoze.
Kad svjećice prekrižiš, ideš dalje: bobine i konektori. Lagano treseš konektore, gledaš ima li pukotina na kućištu, tragova paljenja po plastici.
Uz to usput provjeri i Idle Control Valve — ako u leru „pliva“ između 600 i 1.200 okr/min, ventil se možda zacrnio i traži čišćenje ili zamjenu.
Najbolje u cijeloj priči? Kad nakon svega okreneš ključ, motor upali odmah, ler miran kao Ravnice u nedjelju ujutro — znaš da je sustav paljenja konačno onakav kakav je trebao biti od početka.
Propuštanja rashladnog sustava i rizici od pregrijavanja
Kad god netko dovede MG-a i kaže: „Paljenje je napokon riješeno, ali još me nešto muči…“, gotovo uvijek pogodim — hlađenje.
Kod tih starijih Britanaca rashladni sustav je kao koljeno veterana: radi, ali voli povremeno pustiti koju kap.
Curenje rashladne tekućine može biti s crijeva, vodene pumpe, hladnjaka… čak i s nekog zaboravljenog šelne koja drži jedva „na riječ“.
I nije problem samo lokvica ispod auta, nego to što svaki taj gubitak ubija učinkovitost hlađenja. Kad kazaljka temperature krene šetati gore-dolje kao burza u ponedjeljak — znaš da nešto nije u redu.
Meni je jednom MG „prokuhao“ usred gužve na obilaznici. Prvo lagani miris slatkastog dima, onda para ispod poklopca… i onaj glupi osjećaj u želucu kad vidiš da kazaljka bježi prema crvenom.
Stao sam prekasno. Glava motora se iskrivila, brtva otišla, račun skoro 800 € — dovoljno da ti dan propadne.
Zato danas svojim ljudima uvijek isto ponavljam:
– baci pogled na pod gdje parkiraš, čak i mala vlažna mrlja je znak
– crijeva stisni rukom, ako su ispucana, „drvena“ ili masna, mijenjaj
– vodenu pumpu i hladnjak pregledaj oko spojeva, traži suhe, bijele naslage ili svježe kapljice
Jer nije samo strah od skupog popravka, nego i ono: „Hoću li uopće doći na more bez da stajem svako malo dolijevati?“
Kad jednom riješiš curenja i vidiš da mjerač temperature uredno stoji u sredini — nema većeg olakšanja.
Auto odjednom djeluje pouzdano, a ti se napokon voziš, umjesto da stalno gledaš u instrument tablu.