Kvarovi na Suzuki Ignisu brinu mnoge vozače koji žele znati što će najvjerojatnije poći po zlu i koliko to boli novčanik.
Sedam najčešćih kvarova na Suzuki Ignisu su: problemi s elektrikom (svjetla, senzori, centralno zaključavanje), brže trošenje ovjesa, neispravan ili potrošen kvačilo, greške motornog računala (check engine), pojačano trošenje diskova i pločica, buka u ležajevima kotača ili volanu te kvarovi multimedije i prekidača.
U nastavku objašnjavam kako prepoznati svaki od tih kvarova na vrijeme i što se najčešće isplati popraviti, a što je bolje preventivno servisirati.
Električni sustavni gremlini: problemi s baterijom, alternatorom i ožičenjem
Kod Ignisa je priča s “elektrikom” skoro uvijek ista: auto kreće glumit božićno drvce, a uzrok je nešto banalno — akumulator, alternator ili kabel koji više ne vodi struju nego skuplja hrđu.
Akumulator je prvi osumnjičeni. Ako ti auto ujutro vergla sporo, farovi se stisnu kao da su na dijeti, a svako malo posuđuješ kablove od susjeda… taj je završio svoje.
Kod Ignisa zna riknuti već nakon par godina, pogotovo ako se vozi kratke relacije po gradu i stalno pali-gasi.
Onda dolazi alternator — on ti je kao punjač mobitela. Ako je on slab, možeš staviti i novi akumulator od zlata, opet ćeš ostati na parkingu.
Simptom? Upališ auto, voziš normalno, sve ok… a onda nakon par dana opet mrtva tišina pri kontaktu. Tu već treba majstor izmjeriti napon, nema pogađanja napamet.
Treći lik u ovoj sapunici je instalacija. Labav minus na karoseriji, oksidirani kontakti, kabel koji se lagano prelomi… i onda dobiješ cirkus: lampice trepere, radio se resetira, nekad upali, nekad ne.
Imao sam slučaj da je Ignis od frenda gasio instrument tablu kad bi lupio po neravninama — na kraju je bio jedan glupi, zahrđali konektor iza akumulatora.
Ako ti se na tabli pojavi bilo kakvo upozorenje za akumulator ili punjenje, ne odgađaj do “sljedećeg servisa”.
Kad je već na dizalici, traži da ti stvarno prođu sve: očitanje grešaka, mjerenje napona u vožnji, pregled masa i konektora.
To je 20 minuta posla… i potencijalno spašen šlep od 100+ € i pola dana živaca.
Trošenje ovjesa: bučni prednji amortizeri, čahure i prerano otkazivanje amortizera
Ignis je lagan kao tenisica — i baš zato zna pojesti ovjes brže nego što bi itko priznao na prvu. Karoserija je čvrsta, ali taj kombinirani „lightweight“ paket s vremenom se osveti na prednjim amortizerima i gumenim čaurama.
Kako to zvuči u praksi? Voziš preko ležećeg policajca u kvartu, i umjesto kratkog „bum“, dobiješ dvostruki „tup–tup“. Pri parkiranju, dok motaš volan, čuje se škripa ili tupo kuckanje. I onda, najgore: na 120 km/h na autocesti volan više nije miran, nego lagano „pliva“ pod prstima. To je onaj trenutak kad i najtvrdoglaviji kažu: dobro, nešto tu ne štima.
Ignis je često drugi auto u kući, pa ga ljudi ne štede — gradske rupe, rubnici, vikend seoske ceste… plus pet putnika i pola Interšpara u gepeku. Sve to ubija amortizere i silent blokove. Nije da Suzukijev ovjes ne valja, nego fizika radi svoje.
Jednom sam vozio testni Ignis po staroj cesti prema Karlovcu. Auto je na valovitom asfaltu počeo „poskakivati“ taman toliko da više nisam bio siguran gdje će završiti pri sljedećem kočenju. Amortizeri su bili gotovi, ali vlasnik je rekao: „Ma to ti je normalno, mali je auto.“ Nije. To je ulaznica za duži put kočenja i lošije držanje ceste.
Praktično: svakih 20–30 tisuća km zamoli mehaničara da pregleda prednje amortizere, gornje i donje čaure, stabilizatorske štange. Čim se pojavi lupkanje ili škripa — ne čekaš. Mijenjaš. Nije to investicija od par tisuća eura, ali je razlika između auta koji samo ide i auta koji stvarno drži cestu.
Problemi s kvačilom i ručnim mjenjačem: proklizavanje, teško šaltanje i trošenje sinkrona
Kod Ignisa je fora što ovjes najčešće prvi počne škripati, ali kad kilometri prijeđu neku „magiju“, na red dođu spojka i ručni mjenjač. To je onaj trenutak kad stisneš gas, kazaljka obrtomjera odlijeće prema gore, a auto… kao da razmišlja hoće li uopće ubrzati. Klasično proklizavanje spojke. Nema tu puno filozofije — ako je ploča gotova, jedino ozbiljno rješenje je zamjena.
Imao sam jedan Ignis u redakciji, gradski ratnik s hrpom kratkih vožnji. Počelo je s onim tihim „joj“ pri svakoj promjeni iz druge u treću. Nije to odmah buka, više onaj osjećaj da ručica ulazi u brzinu s malim otporom i laganim grebanjem. To ti je najčešće znak da sinhroni polako odlaze.
Ti mali „čuvari reda“ u mjenjaču izjednačavaju brzine zupčanika — kad oslabe, dobiješ tvrdo šaltanje, posebno u gužvi na Radničkoj ili Jankomiru kad stalno ideš prva–druga–stani.
Da si poštediš živce (i račun od par stotina € kod majstora):
- mijenjaj ulje u mjenjaču prema preporuci, a ne „kad se sjetim“
- pusti spojku mirno, bez onog starta „kao da si na stazi Grobnik“
- ako osjetiš da brzina teško ulazi ili grebe, ne čekaj — odi do nekog tko zna Ignise, ne prvog „majstora za sve“
Spojka ti je kao koljeno: dok je mlado, trpi skokove po stepenicama. S godinama, svaki nagli start ostavi trag.
Ako se sjetiš toga kad krenu jutarnje utrke po gradu, Ignis će ti se odužiti tišim, mekšim šaltanjem — i manje praznim novčanikom.
Problemi s upravljanjem motorom: senzori, injektori i nepravilan rad na 1.2
Koliko god taj 1.2 benzinski u Ignisu djeluje bezbrižno, kao „toči–vozi–zaboravi“, elektronika zna napraviti cirkus kad senzori krenu lagano gubiti kompas.
Ne odmah spektakularno, nego polako: ler počne plesati, auto zatrese pri kretanju, a u gradskoj vožnji imaš osjećaj kao da ga netko drži za branik. I naravno — potrošnja ode gore, a snaga dolje.
Lambda sonda i MAF senzor su glavni „likovi“ u toj drami. Lambda motoru priča što izlazi iz auspuha, MAF što ulazi na usis. Kad jedno od toga laže, ECU se zbuni i počne sipati gorivo kao da je €1,00 po litri. Zvuči poznato?
Ja sam na jednom Ignisu prvo ignorirao sitne trzaje. „Ma benzin je loš“, mislio sam. Nakon mjesec dana: lampica motora, potiho kuckanje ventila, auto vuče kao da je klima stalno upaljena.
Dijagnostika? Lambda sonda van granica i MAF prljav. Račun nije bio strašan, ali živciralo me što sam si to dozvolio — sve se moglo riješiti ranije za pola novca i nula živaca.
Zato je *pametnije* igrati na preduhitri:
– ubaci auto na dijagnostiku jednom godišnje, i bez lampice na tabli
– ako senzor počne davati čudne vrijednosti, mijenjaj ga, ne čekaj da potpuno umre
– injektore povremeno očisti (ultrazvučno ili barem kvalitetnim aditivom, ne najjeftinijom „čarobnom“ bocom s benzinske)
– provjeri u ovlaštenom servisu ima li novi ECU softver — često ispegla sitne mušice u radu motora
Na kraju dana, Ignis 1.2 može biti miran i štedljiv kao sat… samo mu elektronika mora imati čiste informacije.
Kad mu mozak ne halucinira, i noga na gasu je puno opuštenija.
Problemi s kočionim sustavom: iskrivljeni diskovi, neravnomjerno trošenje i kvarovi ABS senzora
Kad Ignis prestane raditi svoje elektroničke fore i sve žaruljice mirno spavaju na tabli, sljedeća “fronta” su vrlo često kočnice.
To ti neće reći u oglasima, ali čuješ u kafiću od vlasnika: *“Stisnem ja jače kočnicu na autocesti, a papučica počne plesat kolo…”*
Ti famozni “iskrivljeni” diskovi — u praksi više lagano valoviti nego doslovno krivi — jave se nakon par jačih kočenja niz brdo ili agresivnije vožnje.
Auto ne vuče u stranu, ali papučica titra, volan zadrhti i odjednom ti sigurnost više nije osjećaj, nego upitnik.
Nije to panika za servis istog trena, ali svakako signal: vrijeme je za pregled.
Jedan gaf koji sam i sam napravio: mijenjao sam samo pločice, a diskovi već načeti.
Rezultat? Pločice se pojele k’o čokolada na suncu, neravnomjerno, i opet vibracije.
Mehaničar samo digne obrve i kaže: “Ajmo mi paralelno pogledat ovjes.”
I stvarno — ako su seleni, krajnici ili amortizeri umorni, kočnice stradaju prve.
Sve je to jedan paket.
ABS senzori su poseban “užitak”.
Nekad rade mjesecima normalno, pa se odjednom upali lampica, ABS se isključi i u nuždi ostaneš na čistoj “mehanici”.
Auto će stati, ali put kočenja bude dulji, pogotovo po kiši.
To je onaj trenutak kad ti se dlanovi oznoje, a odlučiš: “Dobro, dosta odgađanja.“
Realno, oko 100.000 km je granica kad bi Ignisu trebao pokloniti detaljan pregled kočnica — diskovi, pločice, crijeva, klješta, plus ovjes i ABS senzori.
Veći zahvat, s diskovima, pločicama i senzorom ili dva, lako ode na 300–500 €…
ali to je onaj novac koji trošiš da ti auto stane *kad* treba, a ne *ako* će stati.
Kvarovi upravljačkog sustava i ležajeva kotača: zazor u letvi volana i zujanje ležajeva
Iskreno, većina vlasnika Ignisa brine samo o kočnicama i limariji.
A upravljački mehanizam i ležajevi kotača? To ostane u pozadini — sve dok ne počne zujati, kuckati i vući živce na svakoj vožnji do posla.
Kod Ignisa je letva volana tipična “tiha patnja”.
Kad dobije zazor, volan više nije onako čvrst i precizan. Auto krene lagano lutati po traci, pa se na autocesti od 130 km/h odjednom osjećaš kao da voziš po staroj Ličkoj magistrali s bočnim vjetrom.
Nije nužno opasno odmah, ali definitivno nije za ignorirati.
Ležajevi kotača imaju svoju priču.
Onaj dubok, tup zvuk… vučje zavijanje koje raste kako ubrzavaš, ali nema veze s okretajima motora — to je klasičan znak da je ležaj umoran.
Znao sam čovjeka koji je to ignorirao mjesecima. “Ma, to su gume”, govorio je.
Završio je na šlepanju, a račun je otišao preko 200 € samo zato što je čekao zadnji tren.
Kako si to olakšati?
Kad voziš po neravninama, osjeti li se sitno kuckanje u volanu — kao da negdje ima lufta — vrijedi to spomenuti majstoru.
Na otvorenoj cesti ugasi radio na minutu i poslušaj: čuje li se zujanje koje prati brzinu, a ne gas?
Ako da, bolje je otići na dizalicu sada, nego kad krene škripanje i toplina u kotaču.
Najpametnije što možeš napraviti: na svakom većem servisu (ulje, kočnice) zamoli da ti usput provjere letvu i ležajeve.
To je onih dodatnih pet minuta koje ti kasnije uštede i novac i živce.
I volan ostane miran, onako kako i treba biti.
Kvarovi unutarnje elektronike i infotainment sustava: zaslon na dodir, kamere i prekidači
Ignis na fotkama izgleda kao jednostavna kutija na kotačima, ali kad sjedneš unutra – druga priča. Mali Suzuki se pravi važan s 7″ touchscreenom, Apple CarPlayem, Android Autom i kamerom za vožnju unatrag.
Još dodaš tipke po volanu i središnjoj konzoli i shvatiš da to više nije “stari japanski auto bez briga”, nego normalan mali gadget na četiri kotača.
Kod većine vlasnika infotainment radi sasvim solidno, ali ekran zna “razmisliti” par sekundi predugo. Tipičan scenarij: navigacija radi, spojiš mobitel na CarPlay, kreneš mijenjati playlistu na Spotifyju — i ekran se ukoči kao da si pokrenuo Photoshop na starom laptopu.
Nije kvar, više je to umorni procesor.
Meni se par puta dogodilo da se kamera za vožnju unatrag probudi tek nakon što sam već krenuo iz parkirnog mjesta. Rješenje je bilo banalno: kratko gašenje auta, pa ponovni start.
Jednom je pomoglo i obično resetiranje sustava iz menija, kao kad mobitelu daš “reboot” kad poludi.
S tipkama na volanu ista priča — ako se neka ne odaziva, prvo je lagano očisti (posebno ako si fan bureka u autu), pa tek onda razmišljaj o električaru.
Često je problem samo u prljavštini ili labavom konektoru, ne u skupom modulu.
Praktično?
– Povremeno provjeri ima li novih softverskih ažuriranja.
– Navikni se tu i tamo restartati infotainment, pogotovo ako stalno šaltaš aplikacije.
Tako izbjegneš nepotrebno trošenje novca na dijagnostiku, a živci ostanu u plusu.