Ford Puma je tražen mali SUV, pa odmah želim jasno reći koje kvarove najčešće donosi vlasnicima.
Sedam najčešćih kvarova na Ford Pumi su: sitni električni problemi (senzori, svjetla, prekidači), softverske greške i infotainment bugovi, povremeni problemi s EcoBoost paljenjem i svjećicama, prerano trošenje kočnica, škripava ili kucajuća prednja ovjesna ramena, problemi sa spojkom/dvomasenim zamašnjakom te povremene greške kamera i park senzora.
Ako znaš ove tipične simptome, možeš na servisu reagirati prije nego što račun zaboli.
Električni kvarovi sustava i otkazi senzora
Ford Puma na papiru izgleda kao mali svemirski brod: digitalna tabla, hrpa senzora, ekran kao tablet… a onda ti usred vožnje baci lažno upozorenje za grešku motora, ekran se zaledi na radiju Narodni i svjetla trepnu kao na Adventu. I tu nestaje čarolija.
Jedan vlasnik mi je pričao kako mu se na autocesti pojavio žuti trokut, tri upozorenja odjednom, a auto—vozi normalno. Stane na odmorištu, ugasi, upali… sve nestane. “Kao da sam restarta mobitel, a ne auto”, rekao mi je. I to je to: moderna elektronika u Pumi zna imati svoj *karakter*.
Ta lažna upozorenja na instrument tabli često su posljedica sitnica: kontakt koji ne naliježe kako treba, senzor koji hvata vlagu, ili masa koja nije dobro stegnuta. Nije odmah apokalipsa.
Ali razumijem nervozu kad ti svjetla na tren “zabljesnu”, a ekran multimedije se zamrzne točno kad ti treba navigacija do nepoznate ulice u Splitu.
Što ima smisla napraviti, prije nego što ostaviš pola plaće u servisu?
Ja uvijek krenem od “dosadnih” stvari:
- otvorim kutiju s osiguračima i pogledam ima li izgorenih (zamjena košta par € i pet minuta živaca),
- prođem prstima po prekidačima i podizačima stakala — ako rade povremeno, često je problem baš tu, ne “u sustavu”,
- zavirim iza komandne ploče, pogotovo ako je auto imao neku naknadnu ugradnju (alarm, dodatni USB, LED trake…).
I još nešto što ljudi preskaču: ažuriranje softvera infotainmenta. Nije to “fora za geekove”. Novi firmware često riješi kočenja ekrana, nestanak Bluetooth veze i one beskrajne “računalo razmišlja” trenutke.
Nije poanta znati sve napamet — dovoljno je shvatiti da Puma nije “pokvarena” svaki put kad zasvijetli lampica.
Nekad joj samo treba isti tretman kao i laptopu: malo pažnje, čišćenje kontakata… i povremeni restart.
1.0 EcoBoost problemi s motorom: preskakanje paljenja, gubitak snage i teško pokretanje
Kad se makneš od infotainmenta i lampica na kokpitu i dođeš do samog 1.0 EcoBoosta u Pumi, tu prestaje zabava. To više nije “ažuriranje softvera”, nego vrlo stvaran zvuk, miris i trzaj motora ispod haube.
Prvo što ljudi primijete je ono neugodno preskakanje. Auto na leru lagano poskakuje, volan titra, a kod ubrzanja imaš osjećaj kao da te netko povlači za ručni. U većini slučajeva — svjećice ili bobine. Sitnica od par desetaka eura, ali ako je ignoriraš, trošiš više goriva i polako ubijaš katalizator.
Drugi znak: gaziš gas, ali Puma ne ide. Pad snage pri ubrzavanju. Kao da si prebacio s Eco na “tko te gura, taj te vozi” mod. Tu često zeza ubrizgavanje ili elektronika koja upravlja motorom. Imao sam klijenta koji je mjesecima krivio gorivo, a na kraju je ispalo da jedna dizna “piša” krivo i auto se guši.
Treće, ono najiritantnije zimi: teško paljenje. Verglaš, auto se javi pa se ugasi. To već miriše na problem s dovodom goriva ili senzorima (tlak goriva, temperatura, radilica…). Nije stvar za “ma vozi dok ide”, jer jednom neće upaliti baš kad ti najviše treba.
Ako želiš mirnu glavu:
- mijenjaj svjećice ranije nego što piše u knjižici
- barem jednom godišnje provjeri tlak goriva i stanje injektora
- reagiraj čim osjetiš jači smrad ispuha ili vidiš crniji dim iza sebe
Kod EcoBoosta je jednostavno pravilo: što ranije reagiraš na sitne trzaje i preskoke, manje ćeš platiti kasnije. I manje ćeš psovati na parkingu.
Problemi s ručnim mjenjačem i spojkom
Kad je motor još koliko-toliko živahan, sljedeća stvar koja krene raditi cirkus na Pumi je — pogodio si — ručni mjenjač i spojka. Nije baš glamurozan kvar, ali po zvuku i osjećaju odmah znaš da nešto ne štima.
Prvi alarm? Brzine idu unutra kao da guraš ručnu u staru rolu WC papira. Teško ubacivanje, “škrip” kad prebacuješ iz druge u treću, pa onaj osjećaj da ručica mjenjača više nije “klik”, nego lutrija. To obično znači da je mehanizam već fino izžvakan ili da papučica spojke ne odradi hod kako treba.
Jednom sam na staroj Pumi opleo po gasu za pretjecanje, motor urla, kazaljka obrtnomjera leti, a auto… ništa. Kao da ga vučem na sajli. Spojka je proklizavala toliko da je miris paljevine ušao u jaknu. Kad osjetiš da se motor vrti, a auto se vuče kao da ima 40 konja manje — to je to.
Znaš i one sitne vibracije u papučici ili ručici mjenjača? Ili metalni zvuk pri promjeni stupnja prijenosa, naročito kad malo odlučnije “šaltaš”? Nije “karakter auta”, to je upozorenje. Kod Pume se takve stvari često razviju u veći kvar ako ih ignoriraš.
Par praktičnih stvari, čisto da si kasnije ne čupaš kosu (i novčanik):
- Povremeno na ravnoj cesti u višoj brzini naglo dodaj gas. Ako okretaji skoče, a auto ne povuče — spojka se kliže.
- Baci pogled na hidrauliku spojke, razinu tekućine i eventualna curenja.
- Ulje u mjenjaču nije “do kraja života”. Mijenjaj ga po preporuci, makar mehaničar odmahne rukom.
I najvažnije: čim krene prvo “struganje” ili neobičan zvuk, ne čekaj da se “samo popravi”. Takve stvari se same od sebe poprave otprilike kao i rupa na karteru — nikad.
Trošenje ovjesa: bučni amortizeri, gornji nosači i čahure
Ako Puma krene “pričat”, nemoj ju utišat radi muzike — poslušaj je. Ovjes ti se najčešće javi puno prije nego što se stvarno raspadne, samo treba znat što tražiš.
Prvi znakovi? Tupi *tup-tup* preko rupa i ono neugodno škripanje kad prelaziš ležećeg. Ako uz to vidiš masne tragove na amortizeru, igra je gotova. Auto ti onda lagano “poskakuje”, kao da je na madracu, a ne na cesti.
Kod naglog kočenja osjetiš da se more malo “zaljulja” naprijed–natrag, a volan postane živčaniji nego što bi smio biti.
Meni je jednom Puma počela lagano kucat pri okretanju volana u garaži. Sitno, ali stalno. Na kraju — gornji nosači amortizera. Nisu skupi, ali kad ih ignoriraš, amortizer dobije po tamburi, a onda, umjesto 80–100 € po strani, odeš u trošak x2.
Još jedna fora stvar: onaj “plutajući” osjećaj u zavoju, kao da auto prvo razmisli pa tek onda skrene. To su vrlo često gumene čahure, silent blokovi. Kad popucaju, geometrija se razbježi, gume se troše u šahovnicu, a ti plaćaš i gume i optiku.
Dvostruki bingo… ali za mehaničara.
Praktično pravilo: barem jednom godišnje dignut auto na dizalicu (ili kanal), protrest kotače, pogledat ima li lufta, masnoće, napukle gume. Ne traje više od 20 minuta, a može ti uštedjeti par stotina eura i, važnije, glavu u hitnoj situaciji.
Ako ti se čini da “nije to ništa”, probaj ovo: na ravnoj cesti lagano zaljuljaj auto rukom iznad kotača. Ako se karoserija nastavlja njihat još sekundu–dvije nakon što pustiš… amortizeri su već “u mirovini”.
Brzo trošenje kočnica i iskrivljeni kočioni diskovi
Kočnice na Pumi su ti kao dobre tenisice za trčanje po kvartu — ako stalno ideš “pun gas–pun kočnica”, po gradu, na kratke relacije, one prve stradaju.
Auto je težak, startaš hladan motor, pa semafor, pa gužva, pa naglo kočenje… diskovi se ugriju više nego što izgleda. Ti ih vidiš kao komad metala, a oni zapravo gore. I onda krene priča o “krivim” diskovima.
Znaš onaj osjećaj kad lagano kočiš pri 80–90 km/h, a pedala trese kao stari CD u lošem playeru? To je klasičan znak da su diskovi iskrivljeni od vrućine.
Dodaj na to škripanje koje se čuje kroz otvoren prozor uz zid zgrade — kao kreda po ploči — i imaš bingo paket: potrošene pločice + načeti diskovi.
Ja sam svojevremeno odgađao zamjenu pločica “ma još će ovo jednu sezonu”, i na kraju platio i pločice i diskove.
Pločice su bile oko 80–150 €, a diskovi su onda došli kao kazna za tvrdoglavost. Da sam ih zamijenio ranije, prošao bih osjetno jeftinije.
Praktično rješenje?
Ne filozofirati previše. Svakih 10–15 tisuća km baci pogled ili zamoli majstora da proviri: koliko mesa ima na pločicama, jesu li diskovi izžljebani, ima li ruba koji “grebe” pod prstom.
Ako ti auto pri kočenju trese, produžetak puta kočenja se osjeti ili moraš jače stiskati pedalu nego prije — ne ignoriraj.
To nije “sitnica”, to je razlika između normalnog zaustavljanja i onog neugodnog trenutka kad shvatiš da ti treba par metara više.
Neispravnosti infotainment sustava, povezivosti i instrumentne ploče
Puma nema onih klasičnih “bolna točka – mijenjaj pol motora” priča, ali infotainment i instrument tabla znaju izluditi čovjeka jednako kao i kvar turbine.
Nije kvar koji se vidi na dizalici, ali ti digne tlak čim kreneš na put.
Najčešća priča vlasnika? Spojiš mobitel, Ford SYNC ga “vidi” pa ga više ne vidi, prekida glazbu, Bluetooth se odspaja usred poziva… i onda ti netko kaže: “Pa kupi Android Auto kabel koji valja.”
Radi tri dana, pa opet isto. Ponekad sustav nakon nadogradnje krene sam od sebe restartati — baš kad ti treba navigacija kroz gužvu prema Areni.
Jednom mi se čitatelj javio: vozi po autoputu, kazaljke brzinomjera i okretomjera odjednom “zamrznute”, kao da je fotka.
Auto ide, ali ono što vidiš na satu nema veze s realnošću. Lampice za greške niti ne zasvijetle. Nije za paničariti, ali nije ni zabavno kad ne znaš voziš li 110 ili 150.
Što uopće možeš sam?
Prvo, napravi *soft reset* sustava infotainmenta — u priručniku piše kombinacija tipki, traje minutu, a zna riješiti pola misterija.
Drugo, provjeri ima li nove nadogradnje softvera, bilo preko Wi‑Fija ili u servisu; Ford ih relativno često izbacuje upravo zbog ovakvih bugova.
Ako se ekran i dalje smrzava, a kazaljke povremeno “odlaze na godišnji”, tu staje kućna radinost.
Tada je bolje da ovlašteni servis pregleda osigurače, mase i konektore iza armature.
Ne zato da bi trošio novac, nego da ti osnovni podaci — brzina, temperatura, upozorenja — budu *točni* kad ti najviše trebaju.
Kvarovi električnih prozora, brava i prekidača
Kod puno auta, pogotovo starijih iz uvoza, pola živaca ode na – vrata. Ne na hrđu, ne na škripu, nego na struju: stakla, centralno, tipke svugdje po kabini. Izgleda banalno, ali kad ti se prozor spusti na naplatnoj i više se ne digne… odmah ti se digne tlak.
Vidim to stalno: Golf 5, Astra H, pa čak i “fini” A4 B8. Staklo ide dolje glatko, gore ko da vuče prikolicu. Trza, zastane na pola, pa se predomisli. Najčešće nije “crkla elektronika”, nego običan prekidač pun prašine, oksidirani konektor u vratima ili kabel koji se polako prelomio u onoj gumenoj harmonici između karoserije i vrata. Doslovno kao slušalice koje prestanu raditi kad ih malo saviješ.
Centralno zaključavanje je posebna priča. Jedan dan radi, drugi dan na zadnja lijeva vrata glumi da ne postoji. Ljudi odmah misle na “modul, elektroniku, katastrofu” od 300–400 €. A onda promijeniš samo jedan aktuator brave ili očistiš konektor za 30–50 € i auto se “čudom izliječi”.
Ja sam jednom zbog lijenosti platio dvostruko: mjesecima sam ignorirao lagano kašnjenje zaključavanja na jednim vratima. Na kraju je zablokiralo baš kad sam trebao na tehnički. Panika, žurba, naravno — najskuplji mogući popravak jer se moralo rastavljati pola vrata.
Ako već želiš nešto napraviti sam, povremeno:
- prođi sve tipke za podizače i gledaj rade li *baš* jednako brzo
- provjeri gumene bužire na vratima — ako su tvrdi ili napuknuti, vrijeme je za pregled instalacije
- obrati pažnju na sitne trzaje rasvjete u kabini kad podižeš stakla; to je često prvi znak da negdje kontakti nisu čisti
Nije glamurozno kao felge ili novi infotainment, ali malo pažnje na tim “sitnim žicama” često ti uštedi i novac i živce.