Najčešći kvarovi na Audi A6 važni su za svakoga tko planira kupnju ili već brine o ovom modelu dugoročno.
Najčešći problemi na Audi A6 su pregrijavanje motora (posebno 2.0 TFSI i 3.0 TDI), visoka potrošnja ulja kod nekih TFSI motora, kvarovi turbo punjača na TDI verzijama, problemi s automatskim mjenjačem (Multitronic/S tronic), trošenje dvomasenog zamajca, kvarovi elektronike te ubrzano trošenje ovjesa i kočnica.
U nastavku objašnjavam kako na vrijeme prepoznati svaki od tih kvarova i koliko otprilike košta popravak.
Pregrijavanje motora i curenje rashladne tekućine
Ako ti se A6 počne penjati u crveno, to nije “ma, riješit ću kad stignem” situacija. To je onaj trenutak kad stišaš radio i gledaš kazaljku kao da će sama od sebe pasti.
Najčešći krivac? Termostat. Kad se zaglavi zatvoren, antifriz ne kruži i motor se doslovno kuha u vlastitom soku. Popravak je uglavnom u rangu oko 150–300 € s radom, ovisno gdje ideš. Nije malo, ali je sitnica naspram reparature motora.
Druga stvar koju često vidim po servisima u Zagrebu i okolici — hladnjak. Zapušen kamenčićima, mušicama, solju sa autoceste… ili jednostavno star i truo. Kad on slabo hladi, ventilator vrti ko lud, a temperatura se svejedno penje.
Treći igrač u tom trojcu je vodena pumpa. Ako ona ode, nema cirkulacije antifriza, i tu je priča vrlo kratka i vrlo skupa.
Jednom sam na svojoj A6-ici ignorirao lagani miris slatkastog “sirupa” nakon vožnje. Rekoh, ma to je od auta pokraj. Naravno da nije bilo. Crijo je pustilo i kad je jednom zakipilo na Ljubljanskoj, shvatio sam koliko jeftino ispadne zamjena jednog crijeva naspram šlepanja i glavobolje.
Par navika spašava živce:
– Provjeri rashladnu tekućinu jednom mjesečno, ali isključivo na hladan motor.
– Tu i tamo klekni, pogledaj ispod auta ima li zelenih/ružičastih fleka po podu.
– Drži se intervala za zupčasti remen — na mnogim TDI-ima pumpa vode ide u paketu s njim.
Motor ti na to neće reći hvala, ali će šutjeti i raditi. A to je, realno, sve što od njega želiš.
Prekomjerna potrošnja motornog ulja
Ako ti A6 između dva servisa “proguta” malo ulja, pola litre tu i tamo, to je još u granicama normale.
Ali kad počne pit litru na par tisuća kilometara… tu se već pali *mentalna lampica*.
Ne mora odmah značiti katastrofu, ali ignoriranje tog signala je najbrži put do računa od par tisuća eura.
Kod Audijevih benzinskih, pogotovo 3.0 TFSI V6, dosta se vlasnika žali upravo na to — auto vozi super, ne čuješ ništa čudno, ali kazaljka ulja polako bježi prema dolje.
Često je priča ista: istrošene karike klipova ili brtve ventila, pa ulje završava u cilindrima umjesto da mirno cirkulira gdje treba.
Rezultat? Plavičast dim iza tebe na jačem gasu i onaj neugodni osjećaj da “to nije samo kondenz”.
Jednom sam pratio frenda na obilaznici, isto A6, i vidim iza njega blagi plavi trag svaki put kad ga stisne.
Njega u kabini – ništa. Auto ide, radio svira, sve super.
Tek kad se upalila lampica ulja, shvatio je da mjesecima zapravo vozi motor koji to polako odrađuje “na suho”.
Zato nemoj vjerovati samo lampici.
Šipka za ulje je tvoj najbolji prijatelj:
– baci pogled barem jednom mjesečno,
– obavezno prije duljeg puta,
– i svaki put kad ti se učini da motor “radi nekako drugačije”.
Ako primijetiš da stalno dolijevaš, a nigdje nema lokvi ispod auta, vrijeme je za ozbiljniji pregled: kompresija, endoskopija cilindara, provjera brtvi.
Nije jeftino, ali je i dalje manje bolno nego generalka motora i račun koji bez problema preskoči nekoliko tisuća €.
Ukratko: ulje se ne smije “magično” gubiti.
Ako ga ti ne vidiš, motor ga sigurno “vidi”. I skupo naplaćuje.
Kvarovi turbopunjača na TDI motorima
Kod A6 TDI-ja ti je turbina doslovno *plućni aparat*. Kad ona ode, ne pati samo živčani sustav nego i novčanik. Turbo ne umre naglo, on ti prvo šapuće, pa tek onda vrišti.
Najveći krivac? Ulje. Ne „ono najbolje iz reklame“, nego realna praksa: rastegnuti intervali izmjene, jeftino ulje s akcije, preskočen filter… Turbini treba stalan, čist uljni film. Kad ga nema, ležajevi se doslovno „pojedu“, osovina dobije luft i odjednom auto više ne vuče, a ti krivca tražiš u EGR-u ili diznama.
Kako to osjetiš u vožnji? Prvo primijetiš da auto više ne poteže kako treba — kao da vučeš kamp-kućicu uzbrdo. Kod jačeg gasa iza tebe oblak crnog dima, kao stari autobus iz devedesetih. Zvuk je poseban „specijalitet“: zavijanje, zujanje, nekad baš neugodno struganje, kao da u motoru živi mlin za kavu.
Jednom sam na A6-ici 3.0 TDI ignorirao lagano zavijanje. Mislio sam: „Ma to je remenica, riješit ćemo usput.“ Dva tjedna kasnije — bum. Turbo se raspao, ulje u usisu, pola dana na šlepi, račun oko 1.400 €. I još sreća da motor nije povukao ulje i otišao u „runaway“.
Ako želiš to izbjeći:
– mijenjaj ulje *ranije* nego što piše u knjižici, pogotovo na autu s 250.000+ km
– koristi kvalitetno ulje i filter (ne ono „najjeftinije danas“)
– nakon jurnjave po autocesti pusti auto da radi u leru minutu, da se turbina ohladi
Mala disciplina danas — par stotina eura. Neodgovornost sutra — turbina za 1.000–2.000 € i živciranje po servisima.
Problemi s automatskim i Multitronic/DSG mjenjačima
Za ručni mjenjač na A6-ici nitko previše ne razbija glavu — šaltaš, slušaš i to je to.
Ali automatik, a posebno Multitronic/DSG, su druga priča. Tu greške ne praštaju, nego se naplate… s kamatama.
Najčešći scenarij? Neki “majstor” kaže: “Ma to je *doživotno ulje*, nema potrebe mijenjati.”
I onda nakon par godina krene cirkus: lagano trzanje pri kretanju, mrvica kašnjenja kad prebaci iz prve u drugu, pa onaj osjećaj kao da mjenjač na tren “razmisli” hoće li povući ili ne.
Ako to ignoriraš, sljedeća stanica je — šlep služba.
Jednom sam vozio A6 3.0 TDI s Multitronicom, auto sav milina, tih kao knjižnica.
Ali na semaforu… lagano podrhtavanje, jedva primjetno.
Vlasnik kaže: “Ma to je normalno, svi kažu da ti mjenjači malo tresu.”
Nije prošlo tri mjeseca, zove me: “Otišla mehatronika. Račun? Nešto preko 3.000 €.”
Kod DSG-a i Multitronica simptomi su vrlo slični:
– treskanje pri laganom gasu
– povremeni gubitak pogona, kao da proklizi
– šaltanje s malom, ali nervirajućom odgodom
To je kao da trčiš u japankama — ide, ali znaš da nešto nije kako treba.
Pravila igre su, zapravo, jednostavna:
– ulje u automatskom / Multitronic / DSG mjenjaču mijenjati svakih 60.000 km ili kako piše u tvorničkim uputama, ne “po osjećaju”
– svako čudno šaltanje, zvuk poput zveckanja ili zujanja, ili bilo kakvo odgađanje reakcije — ne guglati po forumima tjednima, nego spojiti auto na dijagnostiku
Ulje u mjenjaču je jeftina stavka.
Ne promijeniti ga na vrijeme… to je najskuplja štednja koju možeš napraviti na A6-ici.
Dvomaseni zamašnjak i trošenje spojke
Ako si vlasnik A6-ice i misliš “ma zamajac i kuplung još drže, neću sad to dirat” — čestitam, službeno si u rizičnoj zoni za *skupu školu*.
Dvostruki zamašnjak (DMF) ti je kao onaj dobar tepih u dnevnom boravku: ne vidiš ga, ali upija svu buku i trzaje. Dok je zdrav, auto fino prede, mjenjač ulazi u brzine “na misao”. Kad počne umirati, to više nije predenje nego *koncert lonaca*.
Prvi znakovi?
Na leru nešto lagano zveckucka, osjetiš vibracije na volanu ili papučici kvačila. Kod promjene brzina moraš malo jače “nagovarati” ručicu mjenjača. Ako to ignoriraš, račun skače u raspon 1.000–2.500 € bez da si išta tunirao, samo zato što je sve predugo čekalo.
Kuplung je posebna priča.
Kad ti hvata visoko, gotovo pri samom vrhu papučice, to ti je kao kad ti tenisice proklizavaju na kiši — još možeš trčati, ali znaš da je kraj blizu. Ja sam jednom to odgađao “još jednu sezonu”… završilo je kamionom šlep-službe i dodatnim troškovima.
Najgori scenarij?
Gužve po Zagrebu, stalno polu-kvačilo, malo agresivnija vožnja po obilaznici, startanje sa semafora kao da si na “run what ya brung” danu na Grobniku — DMF i kuplung ti to pamte. I osvećuju se.
Pametniji potez:
Na svakom većem servisu pitaj majstora da obrati pažnju na zvuk u leru i visinu hvatišta. Ako ti kaže: “Još može, ali prati”, uzmi to ozbiljno i planiraj trošak unaprijed. Jeftinije je promijeniti DMF i kuplung na vrijeme nego kasnije popravljati mjenjač koji je godinama trpio.
Električne i elektroničke sustavne greške (ECU, senzori, instrumentna ploča)
Na papiru, A6 izgleda kao svemirski brod — elektronike posvuda. U praksi, većina problema vrti se oko istih starih krivaca: senzori, instrument tabla i ECU.
Krenimo od MAF senzora. To ti je kao nos auta — mjeri koliko zraka ulazi u motor. Kad on poludi, auto se počne gušiti: ler pleše gore‑dolje, potrošnja skoči, a ti gledaš u kazaljku goriva kako tone brže nego tečaj kune. Popravak? Najčešće 200–500 € za zamjenu ili reparaciju, ovisno uzimaš li original, zamjenski ili rabljen dio.
Instrument tabla je posebna priča. Kod starijih A6-ica (C5, rani C6) znaš vidjeti: pola displaya mrtvo, kazaljke žive svoj život, pozadinsko svjetlo treperi kao loš klub u petak navečer. I onda voziš po noći, ne znaš brzinu ni temperaturu… nije baš opuštena vožnja. Ja sam jednom vozio takvu — stalno sam piljio u prometne znakove s ograničenjem jer brzinomjer nije bio od pomoći.
ECU je mozak. Kad on ode, auto ne “glupi” — totalno otupi. Gubi snagu, pali greške bez pravog razloga, nekad ni ne upali. Popravak zna otići i do 1500 €, pa je stvarno važno da ti netko prvo isključi banalnije stvari: mase, konektore, ožičenje. Previše ljudi odmah “puca” na skupi ECU, a kasnije se ispostavi da je kriv oksidirani konektor od 2 €.
Ostatak? Sitnice koje živciraju: prekidači podizača stakala koji rade “kad oni hoće”, zadnje lampe koje gase segment po segment, navigacija koja se smrzne baš kad ti treba izlaz s obilaznice.
Ako gledaš A6 za kupnju — povedi auto kod električara, ne samo mehaničara. Pola sata dijagnostike ti može uštedjeti par tisuća eura živaca.
Trošenje ovjesa i kočionog sustava (amortizeri, čahure, kočione komponente)
Većina vlasnika A6 prođe isti put: prvo se zaljubiš u auto, pa te onda realnost ovjesa i kočnica lagano spusti na zemlju. Pogotovo ako živiš tamo gdje su rupe na cesti starije od pola zgrada u kvartu.
Ovjes na A6 djeluje dok je tiho. Kad počne „pričati“, kasno je. Amortizeri koji više ne drže kako treba ne samo da ti razvale udobnost, nego ti i gume pojedu neravnomjerno—izvana glanc, iznutra ćelavo. Račun? Zamjena para amortizera u normalnoj radionici: okvirno 300–500 €, ovisno o marki (Bilstein, Sachs, Koni…). I ne, to nije „sitnica uz kavu“.
Prvi znakovi da nešto ne štima? Auto ti po neravninama počne „plivati“, ili se nakon ležećeg uspava—umjesto jedan skok, dobiješ dva-tri poskoka. Uz to, čuješ tupe udarce kad ulaziš u zavoj preko ležećeg ili rupe. Vrlo često krivac nisu odmah amortizeri, nego gumene čahure i ramena. Te male gumene „čarape“ na metalnim dijelovima ovjesa s vremenom otvrdnu, popucaju i onda svaki prelazak preko šahta zvuči kao da ti se nešto otkačilo.
Kočnice su druga priča, ali jednako osjetljiva. Ako ti hod papučice odjednom postane duži ili spužvast, ili ako osjetiš lagano podrhtavanje pri kočenju s 130 km/h na autocesti — to je trenutak za reakciju, ne za playlistu.
Nove pločice obično su 150–200 €, ali ako dovučeš diskove i kliješta do granice, lako odeš na 500+ €.
Mali ritual pomaže: jednom mjesečno spusti radio, otvori prozor i poslušaj ovjes pri malim brzinama, preko kratkih neravnina. Nije znanstvena fantastika, ali ti često uštedi jedan godišnji odmor… u obliku računa iz servisa.