Problemi s Citroënom C4 Grand Picasso traže jasan popis kvarova, bez muljanja i umanjivanja troškova.
Najčešće boljke Citroëna C4 Grand Picasso su: robotizirani mjenjač i spojka (trzanje, skupi aktuatori), turbina i začepljen DPF na dizelašima, stražnji zračni ovjes (padanje auta, puhanje kompresora), električni servo volan, povremene elektroničke greške te prodor vode u kabinu zbog odvodnih kanala i brtvi.
U nastavku objašnjavam kako svaku od tih slabih točaka na vrijeme prepoznati, ublažiti i realno procijeniti rizik prije kupnje.
Robotizirani mjenjač i kvarovi spojke (EGS/ETG na 1.6 HDi)
Ako si ikad vozio C4 Grand Picasso 1.6 HDi s EGS/ETG mjenjačem, znaš onaj osjećaj kad sve radi savršeno… dok jednog dana više ne radi.
Na papiru — poluautomatik, manja potrošnja, lagana vožnja. U stvarnosti? To je jedan od osjetljivijih sustava na autu i traži malo više pažnje nego što bi itko volio priznati.
Prvi znakovi da nešto ne štima nisu spektakularni. Auto počne *cukati* pri kretanju, kao da uči voziti. Kod ubrzanja u drugu ili treću brzinu osjetiš lagano udaranje, a pod opterećenjem, recimo uzbrdo s punom kabinom, zna zadrhtati i odbiti prešaltati u višu.
Neki opisuju kao da ih netko lagano “povuče za ručnu” na trenutak.
Jednom prijatelju iz Siska auto je prvo povremeno zastajkivao pri prebacivanju u treću. Nije reagirao. Tri mjeseca kasnije — šlep do servisa, dijagnoza: spojka gotova, aktuator se muči, račun preko 800 € i još par dana bez auta.
I to u tjednu kad je trebao na more…
Istina je pomalo dosadna, ali spašava novce:
- čim osjetiš trzaje ili kašnjenje u prebacivanju — ne ignoriraj, traži dijagnostiku
- redovito provjeravaj stanje i razinu ulja u mjenjaču (ne preskači servisne rokove, to nije “papirnati” servis)
- računaj da će spojka kad-tad doći na red; okvirno 800–1.100 € za normalan posao, ovisno o servisu
Najgora kombinacija je “ma vozit ću još malo, nije to ništa”.
Kod ovog mjenjača to “ništa” vrlo brzo postane sve — i to na računu.
Problemi s turbopunjačem i elektromagnetskim ventilom na HDi dizelskim motorima
Ako gledaš C4 Grand Picassa 1.6 HDi s EGS/ETG mjenjačem, turbo ti je otprilike kao srce sprintera — radi stalno pod pritiskom.
A onaj mali, neugledni komad plastike i vakuum crijeva sa strane? To je elektroventil tlaka punjenja. Kad on počne “ćudljivo” raditi, auto ti to vrlo jasno kaže, samo ga treba slušati.
Prvo krene lagano: auto više ne vuče kako je vukao. Stisneš gas, a on razmišlja… pa tek onda ubrza. Potrošnja poraste za pola litre, litru. Nema greške na tabli, ali osjećaš da nešto nije kako treba. To je faza kad se još možeš izvući jeftino.
Jednom sam vozio baš takvog Picassa na putu prema moru. Pun auto, klima radi, a on nikako preko 120 km/h uz lagani uspon. Nema buke turbine, nema “fućkanja” kako treba, samo nekakav tup, prigušen zvuk.
Vratio sam se u Zagreb, zamijenili smo elektroventil — i odjednom kao da si mu vratio 20 konja.
Ključ je u ovome:
- reagiraj *čim* osjetiš pad performansi
- ako čuješ čudno zujanje, pištanje ili “cviljenje” oko turbine, ne ignoriraj
- tu i tamo mehaničar može provjeriti radi li elektroventil kako treba (dijagnostika + vizualni pregled crijeva)
Elektroventil je relativno jeftin dio, najčešće pričamo o iznosu koji te ne zaboli.
Ali ako ga pustiš da zeza turbosustav mjesecima, riskiraš turbinu. A tu već govorimo o 1.000–2.500 € za popravak ili zamjenu.
Drugim riječima — bolje kava manje ovaj mjesec, nego turbo manje sljedeći.
Začepljenje FAP/DPF filtera i kvarovi senzora tlaka
FAP/DPF na C4 Grand Picassu je kao mali čistač dimnjaka u autu — skuplja čađu da ti ispušni ne izgleda kao dimnjak stare kotlovnice.
Dok sve radi kako treba, ti ne primijetiš ništa. Problem počne kad se auto vozi samo po gradu, kratke relacije, gužve, hladan motor… Filtru je to najgori mogući “lifestyle”.
Kod tih kratkih vožnji filtar se jednostavno ne stigne ugrijati. Nema prave regeneracije, to njegovo samočišćenje, pa se čađa polako slaže sloj po sloj.
Prvo osjetiš da auto “ne vuče” kao prije. Onda troši litru više nego što bi trebao. I na kraju — lampica motora. Pa još jedna. Pa poruka na displeju. Zvuči poznato?
Ja sam svojeg Picassa jednom gotovo zakopao tako. Samo vrti: kuća–vrt–dućan–vrtić. Nije vidio autocestu mjesecima.
Rezultat? FAP na 90% začepljen, tlakovi u nebesa, a kompjuter uporno javlja grešku senzora diferencijalnog tlaka.
Mehaničar me pogledao onim pogledom “kolega, vi ga gušite”. Senzor je na kraju stvarno završio za zamjenu, ali pravi krivac je bio stil vožnje.
Najpametnije što možeš napraviti: svakih tjedan‑dva odvezi se na obilaznicu ili autocestu, 20–30 minuta u komadu, treća ili četvrta brzina, oko 2500–3000 okr/min.
To je onaj trenutak kad se auto malo “propuše”, a FAP odradi regeneraciju kako treba.
Ako se filtar ipak začepi do kraja, priča postaje skupa: nova ili kvalitetno obnovljena FAP/DPF jedinica ide okvirno od 500 do 1000 € — ovisno o servisu, marki dijela i tome koliko si čekao da reagiraš.
Bolje potrošiti par litara dizela na autocesti nego par stotina eura u servisu.
Stražnji zračni jastuci ovjesa – curenja i problemi s kompresorom
Kad si već riješio ispušni sustav i FAP, znaš kako to ide — čim misliš da si gotov, javi se stražnji kraj auta. Kod C4 Grand Picassa to znači: zračni ovjes. Lijep je dok radi, ali kad stražnje vreće počnu puštati, auto ti preko noći “sjedne” kao da je vukao dvije tone cementa.
Prvi znak? Parkiraš navečer, ujutro iza izgleda spušteno, kao da netko pritisne “lowrider” opciju. Drugi klasik: na jednoj strani stražnjica niža, na drugoj normalna. To nije “stance”, to je vreća koja polako umire. Vožnja postane tvrda, auto poskakuje po rupama na cesti kod Arena Centra i imaš osjećaj da ti stražnji kraj pleše sam za sebe.
Meni se jednom C4 spustio na parkingu ispred Konzuma. Dođem s vrećicama, a auto sjedi na guzici. Kompresor svira svoju pjesmu, zuji stalno, ali se ništa pametno ne događa. Račun na kraju—par stotina €—jer sam čekao predugo i riknuo je i kompresor, ne samo vreće.
Osnovno pravilo: zračne vreće se gotovo uvijek mijenjaju u paru. Kad jedna ode, druga je već napola gotova. Ako auto pada samo preko noći, često su to mala curenja na crijevima ili spojevima, što se zna riješiti relativno povoljno, bez dramatike. Ako kompresor radi stalno ili prečesto, to je kao da stalno voziš motor u crvenom — dugo tako neće.
Praktično: svako toliko baci pogled na visinu stražnjeg kraja na ravnoj podlozi, poslušaj ima li nepotrebne buke kompresora i ne ignoriraj lampicu ovjesa. Što ranije reagiraš, to manje plaćaš i voziš se udobnije, umjesto da ti se Picasso pretvori u karavan na drvenim kolicima.
Električni servo upravljač i kvarovi na upravljačkom stupu
Kod C4 Grand Picassa priča često ide ovako: riješiš stražnji ovjes, odahneš… i onda te dočeka — električni servo volan i stup volana. To je onaj trenutak kad se lampica volana upali, a ti već računaš koliko bi mogao koštati vikend u Zadru, ali znaš da će tih par stotina eura otići na nešto puno manje romantično.
Kad krene zezati, prvo se jave lampice. Nekad samo simbol volana, nekad odmah veliki, dramatični STOP na tabli. Volan odjednom postane “teretana”, pogotovo pri parkiranju. Nije da se ne da okrenuti, ali osjetiš — kao da nemaš više pomoć, sve ide na mišiće.
Zvukovi su posebna priča. Nekad tihi, neugodni “zzuuuh” pri okretanju, nekad lagano struganje, kao kad stari ormar otvaraš. Najgore je kad servo povremeno *nestane*, pa ti u jednoj vožnji volan bude mekan, u drugoj tvrd kao da voziš kamion iz ‘85.
Ako si već jednom radio “reset” sustava, skinuo klemu, molio se i opet ti se nakon par dana sve vrati — to je crvena zastava.
Ja sam jednom ignorirao prve simptome. Mislio sam: “Ma, malo je hladno, ulje, nešto… proći će.” Nije prošlo. Završilo je s ponudom za zamjenu cijelog stupa volana, iznos blizu 1.000–1.200 €. Nije ti to baš cifra koju odvališ bez da se malo zaledis.
Zato — prije nego što dođeš do tog filma — vrijedi jednom godišnje odraditi dijagnostiku, baciti oko na instalaciju, konektore, masu. Nekad je problem u kablu od 20 €, a ne u stupu od tisuću. I to je razlika između “ajde, riješit ćemo” i “idem po kredit”.
Električni i elektronički kvarovi na instrument ploči i karoserijskim sustavima
Ako ti je C4 Grand Picasso počeo raditi *svjetlosni show* po kokpitu, nisi jedini. Krene s nekom sitnicom — lampica zabljesne pa se ugasi, ekran na sredini treperi kao stari LCD na kiosku, senzori za parkiranje polude čim padne prva kiša… a ti se pitaš: “Je l’ to samo hir elektronike ili će me ostavit nasred ceste?”
Kod tog Citroëna, instrument ploča je često veći drama queen nego što bi smjela biti. Zna se dogoditi da nakon običnog skidanja plastike, čišćenja prašine i kontaktnog spreja po konektorima sve opet proradi kao da se ništa nije desilo. Meni je jednom samo oksidiran konektor iza table palio lampicu airbaga — pola sata posla, a izgledalo je kao “katastrofa, ode elektronika”.
Problem je što *lažne* lampice i nisu uvijek lažne. Auto ti javi grešku ABS-a, ESP-a ili airbaga, a ti se nadaš da je glupost. Ali dok ne spojiš auto na dijagnostiku (onaj “tester” u servisu), sve je nagađanje. Dobra dijagnostika ti uštedi stotine eura, jer mijenjaš ono što stvarno treba, a ne sve redom.
Još jedna boljka: stražnji zračni jastuci ovjesa. Kad krenu auto dizat i spuštat kako im se prohtije, ili ti stražnji kraj visi kao da voziš cement, često je stvar u istrošenju balona ili lošim spojevima. Ako čuješ kompresor kako se prečesto pali — vrijeme je za pregled, prije nego što ode sve i račun skoči u nebesa.
Uglavnom, kad elektronika počne “glumiti”, ne paničariti, ali ni ignorirati. Malo čišćenja, par pametnih provjera i dobra dijagnostika — to je pola zdravog života s C4 Grand Picassom.
Propuštanje vode u prtljažnik i kabinu, korozija stražnjih električnih priključaka
Ako ti se u Grand C4 Picassu stalno magle stakla, a klima navodno “radi normalno” — vrlo je moguće da ti se auto polako pretvara u akvarij. I to baš straga.
Kod ovog modela jedan je problem praktički klasika: voda ulazi u gepek i zadnji dio kabine, pa onda polako dokrajči stražnje električne konektore. Glavni sumnjivac? Mala, neugledna brtva oko gornjeg stop-svjetla. Kad krene ozbiljna kiša, ona popusti i voda si lagano nađe put unutra.
Kako to zapravo skužiš? Ne kreće to spektakularno, nego podmuklo: vlažan tepih u gepeku, lagano ustajali miris, zamagljeni prozori ujutro i nakon kiše. Onda, nakon nekog vremena, krene cirkus sa strujom — stražnja svjetla rade kad hoće, parking senzori polude, nekad ti auto “javi” grešku, nekad samo šuti i glumi da je sve u redu.
Ja sam svojega jednog dana našao s mokrim tepihom ispod dvostrukog dna gepeka, a konektori su već bili fino zeleni od korozije. Nije skupo dok je u fazi “mokro je, ali još radi”. Kad oksid ode dublje u pinove i instalaciju, onda kreću cifre od par stotina eura za ljudske živce i popravke.
Praktično:
– Uzmi dječji puder ili onu najobičniju školsku kredu. Nacrtaj tanku liniju oko brtve stop-svjetla ili sumnjivog spoja karoserije. Nakon kiše odmah pogledaj gdje je trag “razmazan” — tu pušta.
– Brtve i gumene spojeve straga pogledaj barem jednom godišnje, usput kad mijenjaš gume ili radiš servis. Dvije minute posla.
– Svako curenje rješavaj odmah. Ne “kad stignem”. Voda u autu uvijek se naplati — samo kasnije i skuplje.