Problemi s Mercedesom GLA zanimaju svakoga tko razmišlja o kupnji ili već ima taj model.
Najčešći kvarovi na Mercedesu GLA su: trzanje ili proklizavanje 9G‑Tronic automatskog mjenjača, razni električni kvarovi (infotainment, senzori, kamere), ubrzano trošenje kočnica, istrošeni ovjes i šalice amortizera, problemi s AdBlue sustavom na dizelima, softverski bugovi te rana korozija podvozja i ispuha.
U nastavku objašnjavam kako svaku od tih slabih točaka prepoznati na vrijeme i koliko popravci stvarno koštaju.
Oklijevanje prijenosa, trzaji i kvarovi 9G-Tronic mjenjača
Kad GLA krene „razmišljati“ koju će brzinu ubaciti, znaš da nešto nije u redu. Nije to više onaj glatki „škljoc“ 9G‑Tronica, nego lagano zapinjanje, sitni trzaj… pa još jedan. I onda se pitaš: jesam samo umoran ili je mjenjač stvarno čudan?
Najčešće priča krene ovako: u gradskoj vožnji osjetiš da auto *kasni* s prebacivanjem. Pustiš gas, on i dalje drži brzinu, pa tek onda prebaci. Kod promjene stupnja prijenosa zna povući kao da ga je netko povukao za kuku. A pri laganom ubrzavanju — kao da kroz sjedalo prolaze sitne vibracije, baš taman da te počnu nervirati.
Jednom sam vozio prijateljev GLA po Zagrebu, Ilica zakrčena, klasični „start–stop“ kaos. Nakon pola sata auto je svaku promjenu brzine radio s malim trzajem. Prva reakcija: „Ma, dizel, hladan…“ — klasično potiskivanje problema. Tjedan dana kasnije: kvar na mjenjaču, račun ozbiljan.
Najbanalnije, a presudno: ulje u mjenjaču. Ako je razina preniska ili ulje izgleda pregoreno i tamno, 9G‑Tronic ti se „osvećuje“ skupo. Popravak kontrolnog modula mjenjača obično se vrti oko 300–700 €, ovisno ideš li u ovlašteni ili kod dobrog specijalista.
Ako su spojke već pojeli zagrebački semafori i gužve, računaj na 500–1200 € za zamjenu, posebno kod auta koji stalno voze po gradu.
Ono što nikad ne odgađaj: trajne vibracije pri ubrzavanju. To nije „malo će se razraditi“. To je trenutak za stručnjaka, dijagnostiku i iskren razgovor: spašavamo što se da — ili čekamo dok ne otkaže usred obilaznice.
Električni kvarovi u instrumentnoj ploči i infotainment sustavu
Koliko god da GLA izgleda “svemirski” iznutra, baš ta moderna elektronika zna pokvariti dan. I to ne onim velikim kvarom, nego sitnicom koja ti digne tlak — nestane ti brzina s instrument ploče, kazaljka goriva poludi, a auto se pravi da je sve u redu.
Kod godišta 2015.–2016. to nije rijetkost. Vidio sam par primjeraka: voziš po obilaznici, sve fino, i odjednom crn ekran infotainmenta. Radio šuti, navigacija zamrznuta, tipke reagiraju kao da pritiskaš zid. Vlasnik mi kaže: “Mislio sam da je neka fora, pa će se restartat… ništa.” Na kraju — račun između 500 i 1.000 € za popravak ili zamjenu zaslona.
Instrument ploča zna biti još perfidnija. Nemaš podatak o brzini ili gorivu, a upozorenja svijetle kao božićno drvce. Često je kriv banalni problem: oksidiran kontakt, loš spoj, senzor koji se “napio” vlage. Elektronika je tu kao osjetljiv mobitel — malo vlage, malo treskanja po našim rupama i eto cirkusa.
A onda dođe na red akumulator. GLA uredno parkiran, tri dana miruje, i auto jedva zavergla. Nije nužno “drama”, ali nova baterija s ugradnjom te izađe 150–300 €. Ako se alternator i sustav punjenja ne provjere na vrijeme, lako odeš i preko toga.
Moj savjet? Jednom godišnje odradi detaljan pregled instalacije i masa — ne samo “brzi servis”. Dobar autoelektričar ti u pola sata može spriječiti kratki spoj koji bi kasnije progutao pola plaće.
I još nešto: ako ti se infotainment smrzava povremeno, to je već *upozorenje*, ne “ćudljivost sustava”. Tu reagiraš odmah, ne kad ekran definitivno potamni.
Trošenje ovjesa: slomljene opruge, bučni nosači amortizera i problemi sa stabilnošću
Kad ovjes na GLA-u počne starjeti, auto ti to ne šapće — *viče*. Ne kroz lampicu na tabli, nego kroz zvukove i osjećaj u vožnji.
Prvo što ljudi primijete je da je jedna strana auta kao “spuštena”. Parkiraš uz ravni pločnik, zakoračiš korak unazad i vidiš da auto stoji nakrivo. Vrlo često to znači puknutu oprugu. Nije nužno da se raspala na komadiće, dovoljno je da fali pola kruga i već imaš problem s geometrijom i stabilnošću.
Druga stvar: vožnja postane tvrda i “skakutava”, kao da si stalno na onim ležećim policajcima u kvartu. Auto više ne legne u zavoj, nego se malo ljulja, pa malo odskoči. Ako ti volan u zavoju odjednom djeluje “lagano” i nesigurno, ovjes već odrađuje prekovremene.
Škripavi nosači amortizera su posebna priča. To je onaj fini koncert “krrk-krrk” ili tupo kucanje kad prelaziš preko šahta ili rupe. Meni se jednom javio klijent koji je bio uvjeren da mu “škripi plastika u kabini”, a zapravo je gornji nosač amortizera bio raspadnut. Tek kad smo skinuli kotač, sve je bilo jasno.
Zašto se to događa? Najčešće — godine. Originalni dijelovi izdrže dugo, ali ne vječno. Kad se onda stavi najjeftinija zamjena “s interneta”, dobiješ mir na kratko, pa opet ispočetka.
Pametan raspored je ovakav: jednom godišnje traži mehaničara da *pogleda opruge i amortizere*, odozdo, na dizalici. Kad mijenjaš, mijenjaj u paru po osovini, ne jedan komad.
Financijski računaj okvirno 300–600 € za pristojne dijelove i rad, ovisno ideš li na premium marke ili “srednju klasu”.
Sve ostalo je lutrija — a ovjes je zadnje mjesto na kojem se isplati kockati.
Brzo trošenje kočionih pločica i kvarovi elektroničkog sustava kočnica
Kod GLA‑e kočnice su ti kao ona prva žarulja u stanu koja pregori — uvijek se prve jave. I to na dva fronta: pločice se troše brže nego što bi očekivao, a elektronika zna dignuti paniku lampicama na instrument ploči.
U praksi to izgleda ovako: mnogima se pločice mijenjaju već na 30.000–70.000 milja (otprilike 50.000–110.000 km), pogotovo ako se auto vrti po gradu, dostave, vrtić, gužve… Svako malo stani‑kreni, i pločice se doslovno „pojedu“.
Gledao sam jednog vlasnika GLA‑e kako se čudi na servisu: „Pa tek sam ga uzeo, već pločice?“ — a imao je godinu dana brutalne gradske vožnje iza sebe.
Tu se ljudi često zeznu na krivom mjestu: uzmu najjeftinije pločice, uštede 40–50 €, a onda traju kraće, cvile i praše felge k’o ludi. Kvalitetniji set za jednu os (prednju ili stražnju) te izađe oko 150–300 € bez rada, ali dobiješ mirniju pedalu, kraći zaustavni put i manje živciranja po kiši.
Elektronika kočnica je posebna priča. Kad se upali žuta ili crvena lampica za ABS, ESP ili kočioni sustav, to nije „ma, vozit ću još tjedan dana pa ću pogledat“. To je zona *odmah zovi mehaničara*.
Troma reakcija kočnica ne prašta — to je razlika između toga da staneš prije pješačkog i da zakočiš *u* pješački.
Moj savjet? Svako drugo veće točenje goriva — baci oko na felge i proviri kroz njih: ako su pločice tanke kao kreditna kartica, vrijeme je. A jednom godišnje, bez izgovora, odradi pregled kočnica. To je onih 30 minuta u servisu koji ti doslovno čuvaju glavu.
Problemi s AdBlue sustavom na dizelskim modelima (senzori, pumpe, lampice upozorenja)
AdBlue na GLA‑u izgleda bezazleno — mali spremnik, plava tekućina, par lampica.
Ali tko ga je jednom “pojeo za doručak”, zna da je to zapravo osjetljiv orkestar senzora, pumpi i mlaznica. I kad jedan instrument falša zasvira, auto te počne odgajati.
Kod prijatelja s GLA 200d krenulo je nevino: lampica AdBlue lagano treperi, poruka na displayu da treba doliti.
Dolili smo originalnu tekućinu, sve po PS‑u… a poruka i dalje stoji. Na kraju se ispostavilo da nije problem u razini, nego u senzoru koji “glumi” prazni spremnik. Auto normalno vozi, ali ti prijeti odbrojavanjem koliko još paljenja motora imaš.
Nije baš opuštena vožnja na more.
Druga tipična priča — pumpa. Kad AdBlue pumpa počne umirati, ne dobivaš vatromet grešaka odmah.
Prvo primijetiš da auto nekako tromije vuče, potrošnja malo skoči, ispuh miriše “teže”. Račun na kraju? Zna biti i preko 600–800 € s radom, ako čekaš dok sve ne crkne.
Začepljenja sustava su posebna “zabava”. Ako se auto puno vozi po gradu, kratke relacije, hladan motor… kristali AdBluea rade čepove u sustavu.
Rezultat: grublji rad, trzaji, lampice kao božićno drvce i obavezna dijagnostika.
Što možeš napraviti da ti GLA ne ucijeni život?
- dolijevaj AdBlue na vrijeme, i to kvalitetan (ne “tko je bio najjeftiniji na akciji”)
- barem povremeno provozaj auto na otvorenoj cesti, 20–30 minuta u komadu
- čim vidiš čudne poruke o ograničenom paljenju — ne odgađaj servis
Jer mali plavi spremnik sam po sebi nije skup, ali kad se zapusti cijeli sustav, brzo dođeš do računa na razini godišnjeg godišnjeg odmora u Grčkoj.
Softverske pogreške i pogreške navigacijskog sustava koje utječu na sustav pomoći vozaču i GPS
Kad elektronika u GLA‑i počne “štucati”, većina ljudi prvo pomisli na kvar motora ili kočnica. A često je krivac — softver. Auto ti fizički bude savršen, a ponaša se kao da je „poludio“.
Jedan vlasnik mi je pričao kako mu je GLA sam zakočio na praznoj obilaznici kod Svete Nedelje, bez auta ispred. Nema snijega, nema leda, ništa. Samo kratko BIP, crveno upozorenje i naglo kočenje. Nije da ti treba kava poslije toga, probudiš se instantno. Takve stvari su obično spoj loše komunikacije između radara, kamera i softvera.
Rješenje? Dijagnostika i vrlo često — ponovna kalibracija sustava pomoći vozaču.
Navigacija je posebna priča. GPS se izgubi baš kad ti treba: zakrpa na Slavonskoj, gužva, a tvoj GLA uvjeren da si još na naplatnim kućicama. Karte se učitavaju sporo, glas ti kasni za jednim izlazom i onda ideš „krug časti“.
Kod nekih je odstupanje signala toliko da auto misli da voziš paralelnom ulicom. Nije opasno, ali je iscrpljujuće.
Bluetooth… to je za mnoge najiritantnije. Spoji se, pa pukne usred poziva, pa ne vidi mobitel. Spotify stane usred refrena — i naravno, baš kad si na najdražoj pjesmi.
Ažuriranja softvera znaju puno toga popraviti, ali nisu čarobni štapić. Nekad nakon updatea proradi navigacija, a počne zezati kamera. Ako auto više nije u garanciji, račun u servisu za ove digitalne “mušice” lako ode od oko 100 do 500 €.
Moj savjet? Redovno ažuriranje, uvijek backup postavki, i prije većeg puta obavezno testiraj navigaciju i Bluetooth na kratkoj vožnji po kvartu. Bolje otkriti gluposti na semaforu nego na autocesti pri 130.
Korozija na donjoj strani i osjetljivim komponentama šasije
Elektronika u GLA‑u voli povremeno „odglumiti” kvar, ali pravi, tihi negativac skriva se ispod auta. Nema lampice na ploči, nema buke, ništa dramatično… samo polako gricka podnicu i šasiju.
Prvi put sam to ozbiljno shvatio kad sam na starijem GLA‑u prijatelja, na kanalu, prstom prošao po nosaču šasije – a on se doslovno pretvorio u smeđu prašinu. Auto je izgledao pristojno, uredan servisni, felge sjajne, a ispod – kao da je deset zima proveo na Sljemenskoj cesti bez ijednog pranja.
Kod GLA‑a (posebno onih koji su već vidjeli 7–8 zima) najviše stradaju spojevi podnice i šasije, rubovi blatobrana te donji rubovi vrata. Vlaga i posipna sol rade kao fin, ali uporan brusni papir. Ne primijetiš danas, ni sutra… a onda odjednom vidiš mjehuriće laka na rubu vrata i znaš da je već kasno za „samo malo polirati”.
Što zapravo pomaže? Ne čarobni sprej iz reklame, nego rutina.
Nakon svake ozbiljnije zime odvezi auto u praonicu s rampom i traži pranje podnice pod tlakom. Nije luksuz, to ti je kao četkica za zube za podvozje.
Par puta godišnje (recimo proljeće i jesen) vrijedi stati na kanal ili dizalicu i hladne glave pregledati spojeve šasije, pragove iznutra, rubove blatobrana. Pet minuta posla, može ti uštedjeti stotine eura kasnije.
Za dugoročnu borbu isplati se napraviti zaštitni premaz podvozja i šupljina vrata kod majstora koji zna svoj posao, ne kod onoga koji sve rješava „crnim katranom”. Nije trajno rješenje, ali ako to odradiš kako treba i povremeno obnoviš, hrđa će napredovati puževim korakom, umjesto da ti jede auto brže nego što ti banka otplaćuje kredit.